Kolumne

DOBRO JUTRO 1.10.2021.

Polako, kako odmiče godina, sve ranije smrkne, i sviću sve hladnija jutra. Daleko prije zore, kuhaju svoje prve kave zvijezde maturalnih zabava iz osamdesetih, davne nade školskih klubova, lica sa starih fotografija zagrebačkog Kavkaza, i drugih mjesta od Široke u Dubrovniku, preko davno zamrlih splitskih šušura. Bude se, polako i toplo, još ranjivi od sna, u neboderima i pod krovovima prigradskih kuća prekrivenim kanadskom šindrom, u mješavini nada, uspomena, malih svojih planova, tihih razočarenja i briga. I čekaju kako će osvanuti petak. Kreću prvi, jutarnji, autobusi za grad.

Još malo, zatvorit će se za njima tisuće vrata, ugasit će za sobom svjetla i Scorpionse, i krenut će gdje već kome je ovo vrijeme odredilo biti, ili će vrtiti u krevetu prve jutarnje objave društvenih mreža. Prolaze godine. I sve im više nose pretraga krvi, tišina i životnih samoća, oni se ne daju, hrvu se s ratama, u radosti podignutih kredita, i prizora, već dugo preskačućih uspomena s VHS kazeta što stoje ispod televizora, uz Hessea i Salingera. Ali žive. Šalju jutarnje poruke, uljepšavaju svoje naslovne fotografije, popravljaju svoje Megane, i kupuju na sniženjima tablete kalcija, nove zavjese, i Maggi juhe vezane po pet, selotejpom. I sve je to život. Uporan, brežuljkast, i lijep.

Dobro vam jutro, ne dajte se, moji generacijski pajdaši, rasuto bilje istih, jutarnjih, tišina.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara