Kolumne

Andrea Latinović: Bolničke pričice (3)

Bolničke pričice- srce na mjestu

Jedna od sestara dala mi minutu da u intenzivnoj vidim Vinku.

Probudila se, uhvatimo se za ruke, a ona me prvo pita: Jesi li konačno jela? Jesam, pusti mene, kako si, pitam je

Kaže da joj neugodno jer stalno povraća, još je krvava, a dva su muškarca u sobi. Ma daj, vidiš da od njih ionako nikakve koristi, nasmijem se.

Bio je doktor i rekao joj da su našli zloćudna tkiva, ne zna jos koliko, a i omamljena je

Pa ta su ti sranja sva izvadili, kaj se brines. Odmaraj. Poljubim joj ruku i odem u nasu sobu.

Noćas ću doći da jos jednom vidim kako je, koliko god mi Apaurina dali.

Vinka je heroina.

Bolničke pričice- noć

Ulazi sestra Agime, previja rane, čisti. Daje terapiju za spavanje, jer bolovi su strašni. Maže mi izranjavana usta medicinskom kremom i kaže bit će dobro, uskoro spavanje.

Kako je Vinka, pitam. Gledala sam je iza staklenog zida.

Dobro je, oporavlja se. Kada je malo došla k sebi pitala je kako je Andrea, veli Agime.

Onda sve uredno posloži i kaže: Ne brinite obje, ja sam noćas dežurna, pazim na Vas. A Vi mi ionako čuvate leđa.

I tako krene polako smiraj duše još jednog teškog dana.

Bolničke pričice- nedonošče

Mirna noć, konačno san, ali nemirni snovi. Ujutro nesnosni bolovi, ali moja mi Agime daje koktel za ublažavanje. Neke žene piju Cosmopolitan i Sex&City koktele, a meni neki bućkuriš od 12 vrsta kemije. Nije to pošteno. I ja bih voljela sjediti na Manhattanu, pijuckati iz visoke čaše i nositi crne sunčane naočale te gledati svijet.

A dobro, bilo je i toga. Kada sam se u kočiji obloženoj bordo plišem u ponoć vozila Central parkom, a prije toga večerala u čuvenoj Plazi, mislila sam da sam najsretnija i najzdravija na svijetu. Bila sam, sada je to malo popustilo. Općenito mislim da je sreća popustila u cijelom svijetu.

Lijepo sam se umila, počešljala i stavila kremu koju mi je moja koka Marijana donijela, savršenu već dva dana. Ipak su Francuzi majstori u ljekovitim stvarima, iako se njihovi kraljevi baš i nisu ljubili s higijenom.

Dolaze drage sestre u predvizitu, a noćna Agime izvještava ih o stanju svakog od nas paćenika. Glavna sestra Ankica, sjajna odrješita Slavonka kaže oooo, vidi joj frizuru! Gnijezdo, mislite, Ankice? Trudila sam se biti uredna iako izgledam kao Čovjek- slon.
Ma dajte, neću to vise čuti, strogo će Ankica i cure u zelenom još mi dotjeraju kosu jer stižu liječnici.

Pa ne znam, ja sam nekako uvijek bila čvrsta. Godinama odbojkašica, tata je bio vrhunski sportaš, ja volim sport, pogotovo zgodne Talijane. Zbog njihove igre, naravno.

Rijetko sam obolijevala, standardne dječje bolesti blabla i to je bilo to. Doduše, od malih sam nogu imala poremećaj prehrane pa me mama svakoga dana vodila na osmosatno intravenozno dohranjivanje na Srebrnjak.

Ni danas nisam nešto od hrane, ja to sve zbrzam da obavim što moram. Više hrana uživa u meni nego obrnuto. Meso ni ne jedem.

I onda s 25 prvi rakić, ne volim se ni sjetiti.

Pa prije tri godine neki čudni tumor, operacija, evo sada opet isto, ali puno žešće nego ranije. Kaže doktor da je izribao sve iz mene, pitam jeste li koristili Vim, on meni ne, Vim nije dobar za zdravlje. Krasan odgovor.

A možda je sve to zato jer me mama rodila s osam mjeseci. Izjurila sam van s dva kilogramčića turnuli me u inkubator. Mama kaže da sam bila jako radoznala i živahna jos dok sam bila u njoj i stalno je mlatila iznutra. Teško me iznijela zbog mog nemira i na kraju sam ja odlučila da mi je dosta sigurnosti mamine tame i da je vrijeme da krenem u svijet. Najprije inkubatorski.

Možda zato volim puno spavati. Ona me pita kako možeš tako dugo spavati, ne razumijem. Mogu mama, dužna si mi još mjesec dana one topline i sigurnosti pa to cijeli život nadoknađujem.

Jesam li te ja tjerala da tako juriš? Mogla si komotno ostati dok god je trebalo. Ali, ne, ti si silom htjela van. I danas juriš, do kada? Kada ćeš stati? Sada si slaba. Ne možeš.

Mogu. Hoću. Želim. Ipak sam ja Vaga/Vodenjak. Zrak. A zrak struji. Ne možeš ga zadržati. Koliko god se trudio. Zrak je neuhvatljiv.

Bolničke pričice- jebemumajku sto boli

Eto nje, stiže moja Vinka na nogama i pogladi me po kosi, kaže jesi li uspjela jesti? Jesam, a gdje si ti jebote, ja sama u nasoj sobi noćas. Pa nisam bila na igranci, veli, vidi kakva sam sva izrezana. Daj ne pretjeruj, izgledas odlično, samo ti se ne slažu boja gornje i donje pidžame, zezam je.

Vinka sjedne na svoj krevet, drži u ruci dren pun krvi i opsova odjednom: Jebalo majku sto boli.

Ajd ne drami, ko curetak si, kosa ti je super, sta je rekao doktor?

Da je sve bilo zloćudno i da je izvadio tu balegu iz mene.

Vidis da je bila zajebancija, hrabro ću ja njoj. Pričaj mi o sebi, Vinka, kakav je bio tvoj život, zasto si dosla u Đulovac pored Bjelovara iz Letnice na Kosovu. Ti pričaj, ali ne brzo, ne mogu tako pisati, jel može?

I znas, pozdravilo te puno mojih prijatelja, kažu da si kraljica. Pozdravi i ti njih, ali ne poznajem ih. Ja kraljica? Pa ja sam sa sela, stidljiva je, ali joj se sviđa.

Za novine da pričam? Da, recimo da jest, ali samo ako dopustis.

I onda krene priča. Sabrana, jasna, jednostavna, istinita, jača od boli.

Znas, bio je s nama u selu jedan nas Ivica. Ubili su ga u drugom selu. Tko ga je ubio? Čijem selu?
Srbi, u srpskom selu. Izvadili su mu oči i isjekli ga.
Čekaj Vinka, zlo mi je, čekaj…

Onda je jedan dan dosao nas župnik i rekao da će nas Srbi sve pobiti. Samo smo uzeli po jednu torbu, kao kada ides u bolnicu. I usli u autobuse. Pa u Hrvatsku.

Tko vas je stavio, tko je organizirao? Tuđman. Tko? Pa Franjo Tuđman, čula si za njega, sestro.

Da, da, malo sam se pogubila. Ostavila si sve sto si imala? Sve. Samo ta torba.
Ali zasto bas Đulovac? Tko je odredio?
Pa Tuđman, jel ti mene pratis?

I kada ste dosli, kako je bilo? Pa stavili su nas u srusene kuće, a ljudi su nam donosili da popijemo i pojedemo, da preživimo. Eto tako to ostalo. Poslije su dovezli i sve one nase stare koji su jos ostali.

Ima li jos Hrvata u Letnici? Ima oko dvije- tri kuće.
Mislis li na Letnicu? Jel ti fali?
Fali mi jako. Da vidim Gospu i jos jednom svoju kuću.

Čekaj Vinka, samo da operem lice, nesto me peku oči.
Ajde, sakrila sam ti jedan Rafaelo da se osladis. Ne mogu žvakati, vidis da sam izubijana. Ćemo da sameljemo, zaslužila si malo slatko.
Onda si ti zaslužila cijelu tvornicu čokolade, kažem joj, ona se smije bolno i legne pa kroz polusan: Moja Letnica..

Ja zarijem glavu u jastuk i ugusim se u suzama.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara

Centar za postavke privatnosti

Nužni kolačići

Ovi kolačići su nužni za ispravno prikazivanje stranice

PH_HPXY_CHECK, _ga, _gid, catAccCookies, gdpr[allowed_cookies], gdpr[consent_types], tk_ai, wordfence_verifiedHuman, tk_ai, wordpress_test_cookie

Marketinški kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo vam prikazivali relevantne oglase

1P_JAR, APISID, DSID, HSID, IDE, NID, SAPISID, SID, SIDCC, SSID

Analitički kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo lakše pratili analitiku stranice i izrađivali statistiku.

DSID, IDE, KADUSERCOOKIE, KTPCACOOKIE, dp

Other