Istarske priče- ”moje” drvo
Kod njega se na Giardinima okupljala moja ekipa, Barakeri i ostali. Dogovori, zafrkancija, subotom i nedjeljom vojnici na dopustu, a mi razigrani klinci svih nacija, imena, boja očiju, kose, porijekla…
Onda se kretalo u Circolo, klub Talijana, prve pašarete, poskrivećki dogovori za jointe, a da nas murja ne uhvati, jurnjava dalje. Trebalo je lutati do jutra…
Išlo se u Marelicu, ali najprije Uljanik. Kao po švicarskom satu, oko 23 sata počinju Doorsi i “Riders on the Storm”. Fajrunt. Finito. Chiuso. Do sljedeće večeri.
Pa udri na Staru Tvrđavu, poslije Piramidu, najveći disco u bivšoj državi. Smije li se uopće više reći da sam živjela u Jugoslaviji?! Ali jesam, iako, zanimala me samo Istra i moja ekipa koja me čeka za lunjanje okolo.
Različiti ljudi, kulture, jezici, sve boje, okusi, mirisi, sveopći miš- maš. Govorili smo hrvatski, talijanski, svi se razumjeli.
Nije to nostalgija, samo realnost i činjenice. Oko mene hipiji, metalci, punkeri, bikeri, alternativci, šminkeri… Nitko ne dira nikoga, ili se pomlate međusobno pa kreće mirenje.
Svatko je imao svoje drvo, svoju polazišnu točku. Nitko nije smetao nikome, danas svi smetaju svima.
Dugokosoj plavoj hipijevki, ipak nitko ne može oduzeti “njezino” drvo, uspomene i sjećanja, bez tuge, samo radost bezbrižnoga života, koji se kasnije svima počinje komplicirati, kaosi kreću, sudbine se kroje, životi raspadaju i sastavljaju, kako kome.
Sreća je u malim stvarima, ništa veliko ne jamči osmijeh. I danas volim to drvo, stoji i dalje, svjedok vremena. I živjet će kada nas više i ne bude.
Lijepo, lijepa plavojko ?