Majko, bila si i ostala Begovica Imala je najsjajnije i najljepše plave oči boje najkristalnijega mora. Nikada je nisam zvala bako, baš nikada, samo Majka. Voljela me, od sve sam unučadi ja uvijek bila najsvojeglavija. Kao i Ona. Znala je napamet Selimovića, Andrića, citirala Krležu. Turske pjesnike, govorila je citate iz Kur’ana. Ipak joj je djed bio hodža. Već je u ono doba bila ispred svoga vremena; prijavila se na natjecanje i postala- Miss Trebinja! I među prvim ženama nosila dvodijelne kupaće kostime… Bježala iz škole, zapalila cigaretu poskrivećki sa sedam godina, uhvatili je, kažnjavali. Bila je iz begovske obitelji, mlada, lijepa, malo ohola. Svakome rekla u glavu što ga ide. Djed je tvrdoglavu odmah uočio i oteo za sebe, ali je Ona nekoliko puta bježala, nije htjela u brak, a voljela ga je. Kao i On nju. Oženili se, rat krenuo, potjerali ih iz begovske kuće, neke od naših smaknuli. Oni su vukli prvo dvoje djece sa sobom, mamu i ujaka. Ginulo se, oni se skrasili u Bosni. Rodilo se još dvoje djece, moja teta i drugi daidža. Djed je cijeli život iz ljutnje jer je nije mogao obuzdati, zvao Begovica. Bio je iz skromne obitelji. I uvijek je mislio da Je nije dostojan. A voljela ga je odano, unatoč svim muškim manama. Svašta bi mu rekla, ali na njega nije dala. Sve nadžak-babe odmah ušutkala. Radila je kao kuharica, pušila jednu za drugom, pratila politiku i uvijek znala ocijeniti što valja. Sve je upijala, hranila se znanjem. Radila je najbolje pite na svijetu, razvijala to tijesto po sobi, a ja sam cičala: Meni sirnica, cijela tepsija! Ja koja mrzim meso jela sam Njezine faširane šnicle. Kada je Djed jednoga dana samo ugasnuo i izdahnuo na prozoru, pala je u nesvijest i jaukala za njim. Nitko je nije mogao zaustaviti. Na dženazi sam i ja mlada cura plakala, ali suze su bile nijeme, ja plačem tiho, iz srca. Djed je otišao i otkinuo mi komad tog srca. Obožavao me, onako hirovitu i razigranu, neposlušnu i neuhvatljivu. I kada su se jednom naši rođaci uspjeli ponovno vratiti u obiteljske begovske kuće u Trebinju, sve su morali iznova. Ali, begovi su to, ponos i čast. Sljedeće su generacije opet iz tih imanja protjerali 1991. Oni isti koji im to napraviše desetljećima prije. Danas više nemamo ništa tamo- neki su se razišli po Skandinaviji, neki drugdje, neki umrli. Begovica je uvijek u tišini plakala, a suze su se slijevale iz plavih očiju… Znala bi mi reći: Ista si ja, ne bi te dragi Allah zaustavio. I nasmijala bi se, sva ponosna. I toga je dana razvijala pitu. Samo se srušila, a onda, danima više nije znala za sebe. Svi smo bili oko nje dok se gubila i vraćala, milujući sinove i kćeri, unučad po licu. I tako polusvjesna tražila je da je peremo i čistimo, a sinovima nije dala da joj se približe i premotaju je. Ne, ne, muškarci su to, još njezina djeca, ne smiju oni vidjeti majku takvu. I onda je samo zaspala. Zaklopile se najljepše plave oči na svijetu, a srca su naša popucala… Svi se slomili, otišla je Majka, duša svega. Ja sam opet plakala u tišini. Moja Majka… Begovice, čuješ li me tamo Gore? Znam da čuješ. Samo da Ti kažem: kada pogledam u ogledalo, vidim Tebe. Iako ja imam zelene oči, a ne najljepše plave kao Ti. Begovice, ja sam Tvoja krv, nastavljam dalje tamo gdje si Ti stala. Tako si me učila. Budi mirna.
Andrea Latinović
Dodaj komentar