Featured Hrvatska Osvrti

Zašto kolektivna sjećanja ne vole znati kako je bilo nego kako im treba?

Može li objektivna istina stvoriti bolji svijet i je li sazrelo za nju vrijeme? Evo što sam o tome danas stigao učiniti. Danas sam dugo  razgovarao sa jednim  zagrebačkim franjevcem o ovoj  temi a  spremajući  ispred Odjeka okrugli stol o Fra Leu Petroviću i njegovom djelovanju u Mostaru 1941-45. Fra Leo Petrović i Fra Bonicije Rupčić, uz podršku mostarskog biskupa ( tada Franjevca Alojzija Mišića) i Dominika Mandića koji je bio ekonom samog reda, poduzeli su  mnoga i dokumentirana  spašavanja Srba i Židova te pripadnika HSS  i Narodnooslobodilačkog pokreta u Mostaru od progona i likvidacija a bio je na kraju rata likvidiran sam Petrović i bačen u Neretvu od partizanskih snaga uz, poznato, mnoge druge hercegovačke franjevce. Da, bilo je i sasvim drugog  postupanja redovnika na koje piše Mandić iz Rima  “Upute Mnop. OO Provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija” s obvezom zaštite progonjenih  naravno da ostaje i obveza pomoći žrtvama Vidovdanske  pobune paralelno sa žrtvama rasnih zakona ali i postupanja što regularnih a što paravojnih snaga NDH . 
Posebna tema je pomoć  suprugi mostarskog narodnog heroja Avde Hume i kćeri jugoslavenskog  ministra, kasnije tajnici VŠ, Olgi Humo, rođ Ninčić koju su pomagali skrivati u Mostaru. Uplele su se predteme- Vidovdanski ustanak, Divlji ustaše i domobranski general Laxa, Rasni zakoni u Mostaru, ali vrhunac vođenih razgovora bit će temeljno 1. Zašto ništa od ovoga nije spasilo Fra Petrovića od likvidacije? 2. Koliko je ona bila posljedica nekontroliranih represalija na terenu a koliko plana Vrhovnog štaba i zašto 3. Zašto danas dominantno  postoje sasvim različita kolektivna sjećanja o ovom ali koja se u gotovo ničem ne dodiruju a ne postoji ono i realno kolektivno sjećanje koje bi sigurno bilo korisna katarza za sasvim različite.
I što nas dijeli od kolektivne katarze koja ruši crno bijelu sliku zbivanja a koja ne odgovara dominantnim politikama u Hrvatskoj i BiH, konačno, Fra Petrović mogao bi  biti na zidu pripadnika svakog naroda ili nositelja povijesnog sjećanja u cijelom podneblju.
Ali što kaže Miljenko Stojić- pravilo je da se ono što im ide u prilog, ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog, da se ne smije skrivati. On je na sasvim drugoj zadaći nego mi, nas zanima je li objektivna istina može stvoriti bolji svijet i zašto bi ona nekom smetala.
Zašto dakle nije ex predsjednik RH Josipović kod posjete širokobriješkom samostanu iskoristio objektivnu istinu da njom pomogne svoju ulogu, povjerenje Hrvata u Hercegovini  i povjerenje Srba u Hercegovini i Hrvatskoj prema svojoj i zajedničkoj tvrdoj povijesti ali ne nepodnošljivoj za stvaranje dobre sadašnjosti? Pa i osobito Komšić ali i drugi. Vjerojatno je sotonizacija lakši i na kratke staze djelotvorniji stav prema drugima, ali o tome će prvenstveno biti riječi u ovom projektu.U kojem su svi dobrodošli sudjelovati.