Tri su razloga zašto ne umanjujem ili relativiziram nedjela one suprotstavljene strane na kojoj sam se angažirao, bilo nekad ili sad, bilo ideološki, navijački, interesom ili s oružjem u ruci. Ma bilo kako, u polemici nekoj običnoj. Pa osnovno jer me ta nedjela jedino i ljute i negiraju, od Blagoja Adžića nisam niti očekivao da ne bude Blagoje Adžić, očekujem nešto od sebe i svojih jer mi možemo podbaciti…ne mogu podbaciti valjda ovi nasuprot, oni su već nasuprot pobogu. Ne bi niti bili nasuprot da su etički bolji, igrali bi tada pikado i odlazili do šanka samo po pivo. Konačno, ja želim jednom pred neku rizičnu operaciju koju trebam potpisati da pristajem..reći sebi i nekom tajlandskom ili našem rođenom bolničaru “ja sam Hrvat” (ili komunist, ili bilo što a što označava pripadnost), da se okuražim, a za to mi treba da imam sa sobom i svojima čiste račune. Pa ako sam bio i kukavica kao takav, ako sam i sad, ipak imam tu pripadnost ili opredjeljenje kao nešto čvrsto što mi znači..eto to malo što sam ipak bio i vjerovao. A nikad neću reći da nisam bio kukavica, veći su od mene moj stijeg nosili. Govoriti sam za sebe da si hrabar je vrijedno prezira. I na mojoj strani je puno toga lošeg bilo i jest, i vrijedno je prezira. Zbog te strane nikad to nisam nijekao.
Drugo je da se nema smisla zalagati i ginuti za neku “als ob” istinu, na pola i zamišljenu, mene svaka vrst ideala ili slobode ili bilo kakvog cilja može nositi samo ako je dovela do uistinu boljeg i to boljeg za sve. Natezanje prošlosti je najgore za onog tko ju nateže i premazuje, susjedi su tu nevažni. Na Mirogoju sam nedugo nakon “one vojske”, na grobu jednog hrvatskog pukovnika kraljevskih zračnih snaga monarhije izvršio džepni ritual otklinjanja od zakletve u Titovoj gardi, znao sam da je ono što vjerujem na drugoj strani i da je položena zakletva u tom času bila trojanska i lažna…pa ne želim valjda da je i ova. Ima puno toga čega se duboko sramim da nisam učinio, nisam spriječio, ima i puno toga što jesam, sam ali prešutio jer je to stvar osnovne dužnosti prema sebi. Tko ošamari zarobljenika, sebe je ošamario. Da, sa Ćelijama bude isto, tako ispadne.
Najviše od svega, i ovo stoji neovisno o kome i u čemu se radi, vrijedi samo istina. Dakle ja se jesam bavio atletikom natjecateljski, ali uvijek napomenem da su moji rezultati bili skromni. Naravno da sam bio brži od svakog veslača, pa ostavljao sam ih za po trećinu staze ako bi u isto vrijeme trčali oko zagrebačkih mostova, u srednjoj školi su moji kolege trčali 100m brzinom kojom sam trčao ja 400, uz neke i 800m. Ali su bili skromni, nisu bili dovoljni za bilo koje ozbiljno natjecanje, iako su par puta ti plasmani zvučali ozbiljno, nisu jednostavno bili realni.
Dodaj komentar