Goran Raguž, 20.05.2016.
Ili malo istine za moju tetku, Ešrefa Bilić, 1921-1943 učesnik rata od 1941.g. i učesnica dvije bitke na Sutjesci, 1942.g, zaboravljena i one 1943.g. opjevana…Mitologija Sutjeske je jedna od najtvrdoglavijih iz cijelog rata i “Bitci za ranjenike”, i samo joj konkurira ona mitoloska bitka s rušenjem mosta na Neretvi. Ništa nije dalje od istine i cijela priča je poslijeratni konstrukt. Prva bitka na Sutjesci se vodila u kasno proljeće 1942.g. kao krajnji i po pokret umalo smrtonosan, kraj tzv. 3. ofanzive, zapravo četničko čišćenje Istočne Hercegovine od boljševika i muslimana sa kojim su sve do proljeća zajednički djelovali ili prostije rečeno, skupa klali.
Za to rano proljeće i npr. zajedničku akciju zauzimanja ustaškog Borča, u pismu narodnom heroju Miri Popari, političkom komesaru Hercegovine, njen vojni zapovijednik narodni heroj Petar Drapšin piše bez ikakve dvojbe o čemu se tu radi…… Turci se uzmuvali ko marva…Cijelo to vrijeme vrhovni štab s Titom na čelu je u šetkanju izmedju već potpuno četničke Crne Gore i još ne u potpunosti četničke Hercegovine. O preciznom odnosu snaga, samo da podsjetim da je narodni heroj Dušan Grk, Titu na Sutjesku doveo 29 Dabrana. Uz nepuni bataljon oko narodnog heroja Vladu Šegrta, jedina nada je bio 1. bataljon 1. proleterske brigade Koče Popovića, vidjeti odlične memoare, i kukavičkiji dio Lovćenskog bataljona, vidjeti odlične zapise Vlade Dapćevića. Mostarski bataljon, tj. ono što je preteklo četnički nož,sakrilo se u duboku ilegalu u samom Mostaru. Četničko – talijanski obruč se stezao oko vrhovnog štaba na Sutjesci i zahvaljući taktičkim “genijalcima” tipa Arse Jovanovića i Velimira Terzića, prijetila mu je likvidacija. Uporne i svakodnevne molbe Koče Popovića da se probiju prema Sarajevu i dalje u Zapadnu Bosnu, veliki strateg i maršal je pripisao njegovoj panici. Ipak brzim prodorom nazad na Dabar, Popović likvidira jako četničko uporište i slabi pritisak na “voljenog” mu maršala koji je to dobro zloupamtio.Druga bitka se vodila u skoro isto vrijeme s katastrofalnim posljedicama po partizane. Jedva se izvukavši s Neretve, nakon serija grešaka i gluposti, ista strateška ekipa Broz – Jovanović – Terzić, se umjesto probojem na sjever prije zatvaranja obruča, Titovim oklijevanjem koje se poslije do Boga glupo pravdalo čekanjem britanske vojne misije iako McLean tvrdi da se moglo odložiti, sve snage, plus ranjenici, padaju u okruženje snaga spremnih za pokolj i likvidaciju otpora. Brzina i sposobnost nekoliko mladjih zapovijednika poput Brune Vuletića koji zauzima ključnu kotu Vučeva i Envera Ćemalovića koji doslovce spašava vrhovni štab i do izlaska iz obruča djeluje kao njegov prateći bataljon. Po običaju, jedini misleći vojnik, Koča Popović, je ugladao ne sjeverozapadu mali i nezaštićeni prostor i zadnjom snagom ga zauzima, zadržava i šalje kurira da svi krenu. Tito ga smjenjuje, no pobuna Kočinih ga tjera da se predomisli. Nepoznat je broj žrtava, no sve izmedju 4-6.000 glava mi je vjerojatno. Dalmatinci, osobito Šibenčani su najgore prošli. Iz jasnih mi razloga, do konca rata Tito nije dopustio obnavljanje Mostarskog bataljona, dok su preživjeli, uključujući Ćemalovića, padali u ruke lokalnih hercegovačkih četnika gdje je igrom slučaja preživio. Njegov suborac i moja tetka Ešrefa, nije. Jedan od ubica joj je prodavao novine u Stocu. Velika većina tih četnika je koncem 1944.g. obrijala brade i uz pokunjenu glavu pretrčala u partizane. U završnim borbama 1945.g. su bili kostur XXIX divizije i isticali su se uobičajenom surovošću. Dio poginulih im je sahranjen na partizanskom groblju u Mostaru.
Treća bitka na Sutjesci se vodila u kasno proljeće i ljeto 1945.g. Komotno se može reći da su s jedne strane Draža Mihajlović i ostatak mu lojalnih trupa bio protiv dojučerašnje braće sada obrijanih brada i sa petokrakama, postrojenim u nekoliko brigada KNOJ a, OZNA inih dobrovoljaca i uobičajenog lokalnog puka koji je pravovjernošću iskupljivao ratne grijehe. Kao i prijašnje bitke na istom mjestu idealnom za zasjede, bila je krvava. Knojevac iz Pljevalja mi je pričao o pokolju gorem nego 2. bitka. A bio je u obje. Tukli su ih zrakoplovima, toljagama, noževima i uobičajenim alatima od toga posla.Izgradnja spomen kosturnice i spomenika je bila osjetljiv i pipav posao. Najdnom je broj nadjenih kostura višestruko nadmašivao partizanima priznate brojke 2. bitke. No po starom običaju, prešutili su kao i pravljenje spiska za partizansko groblje u Mostaru, gdje bio bar dio trebao nositi ime po friško obrijanim bradama. No antifašizam u Mostaru je druga tema iako dira i Sutjesku. Mitologija je čudo. Zahvaljujući svevlasništvu na SFRJ, nije bio problem opjevati i vojno – taktičke promašaje niti od nepotrebnih posljedica napraviti mega skupi film sve sa Burtonom. No dobro, istina osobadja, bilo kada i bilo kako došli do nje.
photo Zvono
Dodaj komentar