Osim ubojstva i pljačke, vrlo ograničeno i silovanja, naše podneblje ne raspoznaje protupravnost kao nešto dvojbeno etično, naša kolektivna svijest ne očitava ništa drugo kao moralno ili ljudski pogrešno nego kao pitanje temperamenta, spretnosti, patriotizma, najviše u kombinaciji. To je činjenica a i ono u zraku “kako je drugdje” je sasvim nejasno i to neovisno o tome što svatko ima svoju istinu kako je drugdje.
Biti osuđen za ratni zločin se od Sutle do Đerdapa ne doživljava kao nešto drugo nego dokaz pojačane strasti u ljubavi prema svom narodu, ne od nekog polusvijeta nego od najuglednijih duhovnih pastira, široke javnosti ili političkog vrha. Sve mamićevske grijehe se u svom tom području prepoznaje prvenstveno kao stvar spretne hrabrosti i ako se kome nešto ne sviđa to najviše ide pod račun socijalne frustracije. U svemu ovome može se jedno ravnalo postaviti na karti sjeverozapad-jugoistok i imate gotovu skalu “koliko je to tako”, mi to jednostavno tako ..ne da vidimo (kao kolektivitet) nego mi to tako jednostavno ne vidimo bitno drukčije.
Ovo je stoga što ako neki gimnazijski profesor šeće rivom i vidi kakvu dobru jahtu on zna da taj nije gimnazijski profesor nego je nekim ekstra putem došao u poziciju da tako plovi pa hoće li prepolavljati talijanske turiste, jeli nastalo sve to preprodajom humanitarne pomoći, možda samo ugrađuje zubne implatante ali ako je i to onda se prema tim kolčićima ponaša kao savjetnik Dinama prema igračima u transferu a ne trči od svakog odlomiti dvije trećine i dati državi, bivšoj ženi ili ikome. Ali i na Azurnoj obali ne jedre gimnazijski profesori kao bivši pukovnici legije koji su u Zairu ubijali za novac ili neki filmaši i nogometni manageri a svi oni su stalno pod postupcima da su nekom nešto uskratili. Samo je ovaj stav kod nas izraženiji nego u Francuskoj iz razloga što je tamo ipak više moguće sresti nekog tko je dublje u legalitetu a jede na finim mjestima pa je taj paradoks blaži, tako je i ovo raspoloženje blaže. Ako je očni kirurg ili pilot na prekoatlantskim letovima onda dobro, ali za to biti su tamo mogućnosti veće pa ih naš čovjek vidi kroz iseljavanje kao mogućnost biti ok a da si ok, ali to nosi i da taj naš iseljenik postaje netko tko se zgraža nad time kako njegovo pleme živi divlje ali i loše, politički on obično bude manje “zapad” nego mi tu a što se vidi u političkim izbornim rezultatima XI izborne jedinice. Jer rolex ..od svog rada (shvaćenog kroz zalaganje), naš uobičajeni čovjek ne vjeruje da se može kupiti a ni sama država se ne trudi pokazati da je drukčije. A ovaj ako je mogao organizirati rođendane za državni vrh ili ručati s ustavnim sucima…tko je Pero Kvržica da kaže “joj”.
I ukupno, ovaj prostor vidi “ne biti premazan svim mastima” kao odricanje od moći ili nesnalažljivost a granicu spretnosti i protupravnosti uočava polako, vrlo tiho, kao liniju između mora i zemlje u dane najgušće magle i iz broda koji je još daleko od obale.
Dodaj komentar