Ideja europske Hrvatske je bila neodvojiva od ideje stvaranja moderne, samostalne i neovisne, hrvatske državnosti i rani simbol tog opredjeljenja bio je pjesma Stop the war in Croatia pokojnog Tomislava Ivčića, dakle – oni su razarali (Jugoslavija) a mi smo htjeli biti dio jednog novog, višestranačkog i demokratskog svijeta, bez cenzure, smrtne kazne, bez tenzija s drugima jer je ideja ovoga sadržavala i mir i razumijevanje s drugim (tada socijalističkim republikama) a dijelom se ovo i ostvaruje koliko god se činilo da je drukčije, predodžba je bila partnerska i dvostrana sloga i poticanje na razvoj, neko “bit će bolje svima”, kako među europskim tako i među bivšim republičkim susjedima. Paralelno..dio svijesti u tom ukupnom prostoru, tada najviše zbog života u državi koja je sve promatrala kroz prizmu pobjede u 2.sv ratu, jednostavno je zamislio izlazak i iz komunističke vlasti i iz Jugoslavije kao pobjedu u drugom svjetskom ratu, ali sad ove tad poražene strane. Ta razlika u odnosu na sve što asocira europska Hrvatska je ogromna ali koliko je to tako ćemo opisati u primjeru iz 1990g. kad sam bio pravni savjetnik (kao student) Evangeličke crkve u SR Hrvatskoj a u kojoj su dominirali zagrebački Nijemci, dolazak njemačkog biskupa iz Hamburga bio je za neke ogroman poticaj pred smjenu vlasti a na način što je on..zapravo je opisivao kako se živi na zapadu i kako će nam svima biti. Jedan se manji broj ljudi šokirao njegovom, nazovimo to, blagom i umjerenom građanskom orijentacijom, pa on je zvučao kao novinar studentskog Poleta a oni su očekivali gotovo da se dva tenka parkiraju na trgu, onakva kakve su zapamtili. To je bilo vrijeme Genschera i stvaranja sasvim druge Europe. Rat je donekle ujedinio hrvatske ljude, autoritet predsjednika posebno i taj autoritet je počeo kolebati i sumnjati “u sve” s godinama ali bilo je jasno kako i HDZ i SDP imaju jasnu sliku gdje i kako, iako naravno da su procjepi bili veliki, i oko privatizacije, i oko politike prema Herceg-Bosni kao poglavlju za koje još nije sasvim jasno je li bila avantura, nešto manje ili nešto više od toga. Nakon rata percepcija te politike,osobito nakon smrti prvog predsjednika, stvorila je duboki jaz oko ideje EU. Mentalni, politički nije bilo jačih odstupanja ali mentalno da.
Prije referenduma o pristupanju trubilo se u znak podrške kraj šatora koje su protivnici ujedinjenja postavili kraj zgrade televizije, sva ta paleta “NE” akcija bila je upozorenje kako ćemo se izgubiti, rastopiti, kako neće više biti moguće biti Hrvat pa i sve do toga da je Jugoslavija beskrajno manje zlo od ove podvale s, već malo i antisemitskim asocijacijama a svakako je bilo jasno da su naši novi gospodari “oni koji su nas izdali 45-e i predali partizanima da nas pobiju”. Poslije se krenulo i u konkretno, nećemo moći peći rakiju, klati svinje, sudit će nas, sve se pomiješalo i oko Haaga i EU i NATO, ovo zadnje sad već manje. I ta podjela, to je podjela koja preslikava carinski rat EU-SAD, ta imaginarna ljubav prema SAD bi bljesnula zadnjih godina a prema Rusiji osobito.
U hrvatskom povijesnom sjećanju je približavanje EU prvo imalo snagu i smisao proširenog prizanja Hrvatske, bilo je to jedno polje i stanica ukupnog priznanja osamostaljenje- priznanje od strane prvih država- važno prizanje od strane SAD, ulazak u UN, ulazak u EU, sve su to bili dokazi da “mi stvarno jesmo država”, istodobno se tvrdilo a i to je raslo, da s previše ovih postignuća “mi više nismo država”, nego kolonija, skladište atomskog odpada, anacionalno, pokoreno selo. Istodobno se rat privatizirao kao zasluga tih, ne-europskih emocija, kao njihova negacija. Kad je ikona pobjede u Oluji, Ante Gotovina, pokazao svoje zadovoljstvo europskim putem doživljeno je to s velikim razočaranjem, sličnim kao onim posjetom hamburškog biskupa u sasvim maloj i drukčijoj sredini. Ali i ikone desnice su se kandidirale za Europski parlament pa se branile da će, maltene,rušiti zlo iznutra.
Narastanjem problema u samoj EU, hipertrofijom moći njenih vlastitih institucija, ovo je protueuropsko krilo kolektivne svijesti vidjelo u svemu dokaze da su bili od početka u pravu. I dolazak imigranata i kriza i homofilstvo….
Danas se, tvrdim, u Hrvatskoj ukupno živi bolje “nego tada”. Ljudi se iseljavaju za boljim ali se i traže panično radnici, ljudi ne žele raditi za manje nego misle da zaslužuju ili mogu, ima puno i siromaštva a ima ga i u Srbiji koja tek prolazi, istina posljednja poglavlja ovog puta ali s puno sličnosti. Ono što je bolje je lijepim dijelom bolje zbog toga što je sve naviknutije društvo na mir, privatizacija kaubojskog tipa je iza nas, sve je teže i biti neki baš harambaša koji naručuje telefonom kome će se dati kredit ili napisati ovakva i onakva presuda, društvo polako sazrijeva. Oduševljenja s EU više nema, nema za njega niti razloga. Dvojnost je između prihvaćanja te stvarnosti i ogorčenja s tom stvarnosti. Kud će ta dvojnost odvesti ne ovisi o Hrvatima, ona ovisi o sasvim globalnim geopolitičkim trvenjima. A ta globalna su stvorila i prvu i drugu Jugoslaviju, period NDH, pa i otvorila vrata svemu nakon pada onog zida u Berlinu.
Dodaj komentar