photo hercegovina info
On uistinu nije kriv za ono najgore što smo slutili o sebi ali smo gurali pod tepih, on nije iznevjerio svoj pristup životu, sebi, sportu, pravosuđu i Hrvatskoj. Sasvim je u skladu sa cijelim njegovim životom i djelovanjem sve što govori, činjenica gdje je, kako se odnosi prema svom položaju. On i nije uzrok ničega nego tek posljedica. Vidljivo je sad u cijeloj svojoj jasnoći ono najstrašnije- čega je posljedica. A ta je činjenica čega je on kao fenomen posljedica je tolika negacija same državnosti da ju negira više nego pet mehaniziranih brigada nekog neprijatelja koje bi jurnule na Zagreb i penjale se na oltar domovine. Sve ono što smo se pravili da ne želimo biti, po čemu smo drukčiji od balkanskih bivših republika nekad zajedničke države i čime smo im i uzor i putokaz, ispada da je samo površna laž. Nadam se da je jasno da je u srcu ovoga to da cijela situacija oko Mamića djeluje od početka ali i sad, kao najgori srpski reality program kakav bi se mogao snimiti do kasnih 90-ih a kasnije i tamo vrlo upitno.
Osnovna poruka svega mamićevskog koncepta je da hrvatska država ne postoji, da postoje jedino moćni ljudi koji se međusobno obračunavaju kad i ako ne jedu zajedno ćevape, ne slave rođendane ili ne ručaju, ljudi koji su u sportu, ustavni suci, ministri, da je sve to jedna farsa nad kojom i ne postoji osjećaj kako postoji institucija koja nije osobna ispostava nego postoji za sebe. Sve ovo podsjeća na nastup Ante Pavlovića u Latinici iz 90-ih u kojoj on prijeti psihijatru, poziva se na Tuđmana, galami, a voditelj na vrhovima cipela obigrava oko situacije i spašava stvar tako da se pravi kako sve ovo ne primjećuje. Jer je samo jedno pitanje postavio ovaj fenomen u našem…društvu.
Ono glasi- kako da se netko kome je odbijena lokacijska dozvola ili mu je oduzeta vozačka dozvola uopće postavi nego dernjavom i kako da to spriječi nego dernjavom, pozivanjem, na prijateljstvo sa pročelnikom, na roštilj, na to da mu je dao pare ili ga negdje preporučio.
Kakav kreten bi bio nečiji muž tko bi ženi rekao- znaš draga, ono što smo tražili lokacijsku dozvolu su nas odbili, izgleda da su oni stvarno u pravu i da se tamo ne može graditi. Jer to Mamić nikad ne bi rekao a od njega se nitko i ne misli da bi se trebao ograditi a i može se jedino tako. Dakle očito nismo dobili lokacijsku dozvolu jer je netko mučko đubre, jer ju referent nije htio dati, nikako zato jer ju urbanistički propis ne dopušta jer je to glupost i uopće ne postoji.
Točan odgovor na stav da je sudska presuda donesena, svejedno što je nepravomoćna, jer je sudac bio pod pritiskom i u dogovoru sa ravnateljem USKOK-a, ne može glasiti “ah, ja ne komentiram nepravomoćne presude a pravosuđe bi trebalo biti neovisno”. Niti u komentaru na društvenoj mreži ne može biti to odgovor. Sama insinuacija da je USKOK nešto sporno činio mimo legalne utakmice u svom položaju ovlaštenog tužitelja u uskočkom predmetu, da je iskoračio iz svojih ovlasti, je udar na hrvatsku državnost. Postoje žalbeni razlozi i ok, ali da mediji iznose izjave kako je USKOK nečije sredstvo za pritske i obračune ima svoju težinu koja napada tom optužbom svakog sanitarnog inspektora, to nije trač uz bevandu.
Rojs je davno izjavio da se autoput za Varaždin gradio kad je pokojniministaršušak (obrane), vidio koliko je poginulo ljudi iz tog kraja. I on je sudjelovao, s bagerima HVO, jer je tako najbolje. Tada se činilo da će ta retorika nestati, on sam je isto uzvikivao “ako sam kriv neka me se razapne”, ali to je bilo davno. Ono najupadljivije je da državnost i njeni dužnosnici uopće ne primjećuju poruku koju kao sustav šalju o sebi.
I naše društvo pokazuje ponekad, pa i prema fenomenu krivotvorenih diploma, da uistinu studirati i diplomirati, da poštivati neki pravni akt ili stati na žuto na semaforu, znači samo biti neki bezubi idealist koji to čini iz osobnog zadovoljstva. A to da se sve ove tvrdnje o USKOK-u ( ne o bivšem ravnatelju nego o USKOK-u, jer nije nisu ni bivši ravnatelj niti osječki sudac pravomoćno osuđeni da su nešto učinili mimo zaokna) daju iz Međugorja…pa zar ne djeluje onda cijela ta sakralnost tog nepriznatog mjesta čuda za korak plastičnije i više u duhu apartmanizacije čuda iz 80-ih?
I nitko ne bi trebao biti više na sve ovo ogorčen nego onaj kome bi hrvatska ideja, možda i duhovnost, bili na prvom mjestu.
Ponavljam osnovno- svaki stav koji ne bi doživio bijeg u drugu zemlji i tvrdnju kako je ured koji štiti ustavni poredak nečiji servis bio bi protudržavan stav. Može se opovrgavati svaki postupak državnog tijela, naravno, to i jest smisao državnosti ( u nekom postupku je i smisao kontradikcijskog načela tog postupka), ali ne način na koji ono djeluje ukupno. Ne mora se priznati krivnja, naravno, ne mora se imati niti svijest o protupravnosti. Ali se sustav mora osjetiti napadnut kad se tvrdi da djeluje organizirano i nam,jerno protupravno. I mora se braniti.
A Hrvatska naravno da postoji a dobro je i da to pokazuje, ne da ne griješi nego da ne griješi organizirano. Ili bar da to smjesta utvrdi i obrani takav napad na sebe.
Dodaj komentar