Balkan Featured Hrvatska Osvrti

Što je desni populizam

photo i-press

 

Desni populizam tranzicijske Europe nije politički pokret nego skup raspoloženja jednog dijela javnosti u svakoj od tih država sklon snažnom afektu okupljenih oko različitih i jednostavnih poruka zamišljene prošlosti koje nisu tradicijske iako misle da jesu, koje su nastale na snažnim i podgrijavanim, spasiteljskim ad-hoc platformama koje organizirana politika pokušava iskoristiti u svojim unutarnjim preslagivanjima i koji funkcionira dvotaktno- stadijem mobilizacije i stadijem razočarenja, koji se izmjenjuju i međusobno su zavisni i neophodni.

Primjerice u doba približavanja referenduma Hrvatske o ulasku u Europsku uniju 2012. desni populizam je imao jedan od svojih najsnažnijih perioda stadija mobilizacije u kojem se činilo da je s jedne strane opstanak domovine, Crkva, sve domoljubne snage kojima je stalo do temeljnih vrijednosti života nacije. Potom je slijedio stadij razočaranja jer je Crkva pozdravila ulazak Hrvatske u uniju a i sve relevantne parlamentarne stranke, dakako je i referendum odlučio o tom ulasku pozitivno. Pred zgradom Hrvatske televizije cijelo je vrijeme bio šator, prolaznici su iz automobila trubili u znak podrške, mnogi svećenici su grmili sa propovjedaonica i istupalo se u ime branitelja, majki, žena, djece, organiziralo se bezbroj manifestacija i sve se pretvorilo u jedan ukupan afekt koji se nakon pristupa osjetio izdan ali se brzo smirio. Bilo je to slično šatoru i raspoloženju kasnije pred Ministarstvom branitelja kad se pripremala politička smjena u Hrvatskoj koja će dovesti na vlast stranku čije predsjedništvo je, kao i Hrvatska vlada, podržalo ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Isti populizam dovodio je na vlast Ivu Sanadera čuvenim prosvjedom u Splitu, borio se protiv izručenja Ante Gotovine i dovodio dolasku na vlast HDZ-a u ovom njegovom periodu parlamentarne većine. Sanader se pokazao izrazito proeuropskim političarem, Ante Gotovina je izručen i nakon povratka se postavio drukčije nego je ta masa ljudi očekivala a HDZ bi uvijek iznova učinio sve dijametralno suprotno onom naboju koji bi mu u svom najbučnijem obliku pogodovao.

I svi su ti angažmani, neovisno rezultatu, završavali razočaranjem, i u Sanadera koji se pokazao bitno različitim nego se činio na tom skupu, i u HDZ i u predsjednicu i u Gotovinu koji se odbio svrstati na bilo koji način uz njihovu platformu koja i nije politička nego emocionalna, i u rimskog biskupa osobito. Posuđivali su iz tog oblaka nabijenih raspoloženja i Zoran Milanović i osobito Ivan Pernar pa je njegova ljubav sa zastupnikom Glasnovićem ohladila nakon perioda kad se činilo da su oni “tu negdje”, možemo reći da je današnja zagovornica građanske Hrvatske, Jadranka Kosor, prva duhovno-psihološka majka tog multipersonaliziranog naboja, još dok nije bila ministrica, poslije se u nju snažno razočaralo pa je opet to postala današnja predsjednica koja pokušava i dalje imati bar neki utjecaj na taj svijet iako smirujuć a dok Željka Markić nije nikad u toj mjeri aklamirana tako duboko- drugo, nakon referenduma o braku druge njene inicijative nisu uspjele generirati taj intenzitet, razlog je tome što su u tom referendumu uz definiciju braka koju je podržavala pristajalo značajno puno ljudi sasvim nesklonih tom svijetu koji opisujemo a uključujući autora ovog članka.

U svim tim kampanjama  period koncentracije emocionalne volje smijenio bi, svejedno jeli bi se formalno  uspjelo, period hlađenja i osjećaja ostavljenosti i izdaje i potom nakon hibernacije bi se krenulo opet u period mobilizacije. Ali niti jedna stranka, pojedinac, ništa nije pravi predstavnik te energije, ne trajno niti uspješno.

Aritmetički on predstavlja manji dio hrvatske javnosti koji se predstavlja kao većina ali to je sasvim prirodno i legalno, postoji prva njegova značajka- on je sam po sebi afekt koji politika tek može upotrijebiti u trenutku. Tko god u tome uspije i tako uđe u koaliciju s Miloradom Pupavcem koji je otjelovljenje svega negativnog protiv čega se ta lavina emocija bori i koji ih redovito smijeni na poziciji konstruktivnog saveznika, kao i HNS (Most stalno boravi u stanju polubuntovne i ogorčene, puritanske emocionalne egzaltacije i zato stalno mora biti protiv, čak i ako je u vladi). Druga je njegova mana što je suma tih stremljenja u većoj mjeri nije ostvariva. Razlog je tome taj što i taj polupokret jest suma koja ima svoje različitosti a koje bi, da ih se većinski zadovoljilo bi trebalo da  Hrvatska ne bude u EU niti NATO i u njoj žive samo muškarci s visokim mirovinama koji su vječno mladi i obožavani, ne boli ih reuma, Vatikan smijeni Franju i postavi biskupa Košića, svi se koji su se iselili se vrate i budu sretni a  žene rade po principima kako se radilo u 70-im za vrijeme bravara i primaju plaće kakve su u Švicarskoj. A to teško itko može organizirati. Konačno, on i nema svog simboličkog heroja, Gotovina neće a potpuno bi odgovarao samo jedan kandidat a taj je postao predsjednik najveće zemlje pobjednice nad nacizmom. Četvrti put.

Dakako, postoji i lijevi populizam o kojem ćemo pisati. On je jednako mentalno tvrd i diskriminatoran, povezao je nespojivo i prirodni je saveznik ovom desnom. To je neka frljićevska Hrvatska koja se hrani postojanjem gore opisane i stvara joj razlog opstanka.

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara