što je dan sjećanja na pad vukovara

to je  onakav dan koji spada u one dane za koje znamo što smo taj dan radili ili bili, kao dani u koje su nam otišli oni najbliži, on je beskrajno osoban, težak i krut. onakav kakav donese onaj osjećaj – ne želim i ne mogu ovu stvarnost. pa da je netko u taj dan uistinu bio u minhenu isto ga je mogao pogoditi, ili je promatrao zgarišta ili bježao ili držao položaj u nekoj planini, on je mukli udarac kundakom ravno u meko.
možda jer sam bio tako mlad ili nešto, taj mi je osjećaj ostao ljubomorno i afektivno jednom svetinjom koji nosim u tišini kao komad boli što su oni ljudi tamo sad a ja im nisam pomogao ili nisam dovoljno pomogao da ne budu sad tamo u tim hangarima i čekaju što će s njima.
sigurno je, ja sam hladan u ophođenju, smiren tip i neobično sarkastičan ukupno. i oko ovoga sam tih. i ne mislim da je vukovar prodan ili slično, mislim da se nije mogao dalje držati i to je sve. čak osjećam duboku odvratnost prema lakomislenom izricanju tako teških tvrdnji kao i kad nekom umre netko u bolnici pa lako izgovori kako je netko podbacio ili nešto. vidim taj događaj prvenstveno kao tešku tragediju, nemam u tome nikakvih političkih misli, tvrdnji ili asocijacija. dapače su mi pokušaji kapitalizacije te tragedije u političke svrhe vjerojatno jedinim što držim svetogrdnim vezanim uz rat, nastanak države i povijest tog razdoblja uopće, ono strašno je što je to tamo bilo i s time se ne smije trgovati ili živi smiju sebi pripisivati patnje mrtvih u politički arsenal sredstava pritiska na birače ili društvo. osobno to obilježim svake godine i to samo na jedan način, strese iznova.
nikoga od tih ljudi nisam poznavao, bio sam po drugoj i ne komotnoj zadaći unutar pedeset kilometara, popio sam s večeri dosta i bilo mi je teško. činilo mi se da je sve to nepravedno i osjećao sam se kriv, ne da su drugi krivi nego ja.