Kad bi danas neki mantrik pristupio u moju sobu i rekao da mi može na prozor dovesti ljude iz predjela smrti, ljude koji su nekad živjeli, ja bih možda i pristao. Ali i ne bi trebalo, pa ja znam što bi mi rekli ali ja ću to sad snažno zamisliti i to je možda i neka invokacija, zabranjena samim biblijskim tekstom Staroga Zavjeta a i izrugana po pravilima koje drži skolastički ratio, onaj još tvrđi i ateistički može ovo moje shvatiti kao malu poluknjiževnu i neobrušenu prispodobu i to je sasvim legalno, sasvim još uvijek služi svrsi.
Ovo osobito vrijedi na dan kad nad Dunavom pušu novi vjetrovi koji se očituju u već nekoliko godina simbolički snažnoj i magijski djelatnoj ideji dvije kolone, dvije kolone znače da jedna od njih predstavlja vlast u rukama onih koji su na izborima formirali vladu Republike Hrvatske a druga koja toj vladi odriče predstavljati u ovakvim obljetnicama zemlju koja ju je iznjedrila, dakako da to što izbori za vladu nisu direktni je obična populistička tlapnja koju često izgovara predsjednik koji je biran direktnim putem za svoju dužnost koja je gotovo bez djelatnih ovlasti. Ali ono što simbolizira dvije kolone je stara ideja da iako je ispunjeno povijesno pravo po Starčevićevoj misijskoj ulozi, iako je ispunjeno pravo i po odredbama ZAVNOH-a i Ustava iz 1974. da neprijatelj želi razoriti demokratski poredak i činjenicu da postoji suverena država mego je naziva- jedan slavoserbski, udbaški i orjunaški tvrdeći da je ovo USTAŠKA država a ne njihova…i drugi tobože hiperhrvatski koji tvrdi da je ovo UDBAŠKA država pa da zato treba hodati u dvije kolone i na sve načine opstruirati ove dokumente i čežnje još od doba narodnih vladara.
Samo je jedna Hrvatska i ona ne može imati tako duboke nesloge oko temeljnih stvari, prepustit ću riječ o tome prvom od dvije sjene koje prizivam- prizivam, mantriče, dovedi mi na prozor sjenu Vjekoslava Maksa Luburića, za jedne generala Drinjanina i za druge najkrvavijeg od Ustaša. Evo ga…na prozoru je. Gle, on čita, čita sa prozora svoj znameniti govor o 10.travnju 1968.
“Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kakove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske…
Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! “
Eto tako, nakon svega i nedugo prije nego će pasti pod atentatom Stanića i njegovih zaštitnika kaže Luburić, danas na 18.11.2023. Pa vi koji radite razdor na 18.11. kad doputujete brodom preko rijeke Stiks u zemlju mrtvih objasnite njemu kako ste u ime jedne političke opcije radili razdor u stvari koja je općenacionalna i koja nije nacionalna kao stranačka niti kao..evo opet govori nešto-
“A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navijeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine “. To je opet iz tog govora i još ”
“Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina koju se ne smije upotrijebiti kao laboratorijske zečeve. Narod je tu. On živi, plodi se, umire, radi, pupi, kreće se, jednom riječju živi. Njemu trebaju zato žive solucije. I danas i ne sutra ili preksutra, jer on i danas živi, bori se i traži solucije za svoja rješenja, za svoje nemire. Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih! Ako budemo zatvarali oči, sanjali o deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme. ”
I druga sjena se pojavljuje na prozoru, okruglija i živahnija koja dodaje-
“Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.”
-pa zar misliš, znam da si Fric, prepoznao sam citat iz povratka Filipa Latinovitza, da je ova ukupna nesloga uistinu, tako liberalka Pusić kaže, na plinski pogon razdor i čija je zadnja stanica Moskva?
“Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.”
Opet Latinovitz, idite obojica, vratite se u sjenu. Prespavajte dan.
Dodaj komentar