Featured Hrvatska

Sedamnaestogodišnjak koji čita članke o imovinskim karticama i zašto da diže utege ili se bavi fotografijom

Čitajući o imovinskim karticama, o aferama, pa i ostavkama ako se dogode, većinski čovjek pojedinac ( a o takvima ovisi društvo), misli samo jedno. Ne da bi društvo trebalo biti drukčije ili bolje ili da bi trebalo sačuvati izvore pitke vode, sve je to površina. Čovjek pojedinac u sebi misli – tko me odhrani ovako nesposobnog da se ja nisam bolje snašao i namjestio i da sutra službenim kolima obilazim kako mi se gdje ugrađuje hidromasažna kada i može me naljutiti samo ako u povratku ne bude dovoljno mlade janjetine… nego mozgam kako platiti neku ratu nečega ili kaznu. To je ono najiskrenije i najbolnije jer “sve to” zapravo pokazuje da ovo društvo funkcionira po pravilima koja su vrlo jednostavna a ona se svode na ” biti dio njih a ne netko bez veze”. Uzalud ponosa i građanske uznosite strogosti prema sebi i bližnjima, ovo je što vidimo naša slika sebe i u podsvijesti većina ljudi uz svu ljutnju na to kako stvar stoji.
Sve je i zato jer da postoji neka formirana moralna zaštita većine ljudi od toga da uspjeh i položaj u javnom životu bude ulaznica u lot za zgrtanje onda toga zgrtanja ne bi niti bilo. Mi nemamo sliku društva koja bi stvarala novi odnos snaga, mi ne da ne vjerujemo u drugo nego mi vjerujemo u ovo. Pri tome je prva značajka slike društvenog uspjeha neumjerenost a druga bezličnost tog apetita koji tek radi prepoznatljivosti “tko kosi” nosi ideološku skramicu pripadnosti.
I da, platiti kaznu ” jer ste blizu bolnice stali jednim kotačem na travu” sasvim drukčije boli nego da se javnim utjecajem i novcem mora drukčije. Čovjek se ne kaje što je stao kotačem na travu nego što za njega ide kazna a za druge ne nego će na toj travi dići hotel po tko zna kojim kanalima i smijati mu se što je tako glup i što je svoj život proveo u nebitnim i pogrešnim naporima umjesto da se nekom svidio, da se negdje pregurao, kupio diplomu i postao nešto bitno. Nemojte misliti da nas sve ovo ne formira. Pa gdje vam je pamet bila, vi ste slušali ploče kada se dijelila moć a sad slušate MP3 i to je jedino što ste radili i išli u školu ili niti to. To tiho i uporno vrijeđa čovjeka. 
Kakav Bruno Bušič kakvi bombarderi s Kvarnera, kakvi bakrači. Mi se krećemo prema jednoj viziji sebe kao kolektiviteta u kojem se, ne idealizam nego temeljna životna disciplina… čini tek sredstvom za gutanjem po pravilima sutona i propasti starog Rima. I ništa IDS nije tu bolji od HDZ-a i samo je razlika tko ima bolju župu i čvršću kontrolu nad njom u tom trenutku. Pa kako bi netko sa 17 godina sad trebao promatrati svijet, sebe i svoju budućnost i zašto bi čitao atma. hr ili dizao utege nego da se negdje očeše u tu apstraktnu moć i postane njen termit i usvoji njena pravila igre. I da se fotografira za neku objavu par puta s nekim ( bilo kim) bitnim i da na nekom roštilju netko za njega  kaže ” pa on zna fotografirati”, da se netko u prolazu nasmiješi i kaže ” ajde onda njega” i dobije priliku biti u rundi koja će ga u devetoj rundi dovesti u situaciju da otkupljuje po otocima vile i šalje po svijetu punca i punicu na operacije i djecu na školovanje.I da mu jedini problem bude kako da sve te preparirane muflone i ulja na platnu nagura u podrume i kad zagusti prebaci na ženu. 
Ili da se uvjeri da mu je dosta živjeti dobro i da čita o ovome a da tek pomakne obrvu svako treći put. Vozi Toyotu i da ga baš briga. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara