Featured Hrvatska

SDP- U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM ILI BAR JAZONOM

Prva katarza i posljedična reformacija SDP-a bila je njegovo odvajanje od svoje komunističke prošlosti- svijest da on nije ostatak stvarnosti poražene padom Berlinskog zida pa niti rasapom federacije. Ta katarza nije bila pokajnička i samo-osuđujuća , ona je bila ubrzano evolucijska. Bila je  ubrzana jer su ukupna zbivanja bila brza a  evolucijska jer se od misije zaštite tekovina socijalističke revolucije pa preko epizode s oružjem teritorijalne obrane…suprotstavljanju Miloševiću kao eksponentu srpskog nacionalizma (ali i, time, razbijaču Jugoslavije) i neglasanju za odluku o samostalnosti 25. lipnja 1991. (a koji je datum “opet SDP” uveo u status državnog blagdana) SDP ubrzano i silom zbivanja reformirao u modernu hrvatsku socijaldemokratsku stranku ali nije se tu  dogodila neka čvrsta prevratnička točka. Budimo svjesni, u percepciji većine ljudi Milošević je ubojica SFRJ od 1989. i Gazimestana a u svojoj nedovoljnoj borbi da ga zaustavi…Račan je od njega, Miloševića, branio (i) socijalizam i Jugoslaviju. HDZ je za rani SDP bio ipak…još jedan protivnik a ne drugo. Najveća zasluga njegove prve preobrazbe je ulazak u višepartijsku stvarnost i mirna predaja vlasti  i to jest jedna ideološka autofagija ali i transformacija per exellence. I nije lijepo reći da se to, u dimenziji identiteta, ne koleba i danas, evo je Bernardić u vječnom pitanju trojanskog tipa “Tito-Tuđman” izabrao u svom hazardirajućem neiskustvu Tita. Dakle SDP nije njemački SPD koji ima sasvim drugi korijen nije nikad bio komunistička partija i SDP je Račan uistinu proveo kroz Scile i Haridbe ili bar Đerdapsku klisuru okolnosti ranih 90-ih. Problem SDP-a je drugi.

 Milanović je bombarder postračanovske stvarnosti u stranci, on je naslijedio socijaldemokratsku formu i dio sadržaja ali i brazdu u pitanju identiteta. Što radi Milanović da bi zadržao “djedovinu i obiteljsko srebro identiteta” a išao naprijed jer…jer na tim svijećnjacima tog imaginarnog srebra piše ono što sad treba biti pisano limunskim pismom ili uopće ne. S time…ja ne kažem da i HDZ nije evoluirao kroz to vrijeme ali je putanja bila te evolucije glađa i kasnije je počela. No, Milanović igra na proeuropsku građansku kartu s prodorima u, ponekad i poprilično nespretno, hrvatstvo. A što je drugo mogao? Račan je u burnom vakuumu nakon smrti Tuđmana (koji je, realno, postao autistično anakron u svom finalu) osvojio vlast s širokom ekipom okupljenom pod amorfnom zadaćom pretvoriti Hrvatsku u modernu građansku državu ..dijelom okoštanu u jedan oblik skorojednostranačke stvarnosti koju su oni krenuli detuđmanizirati. Ali sad već kao Hrvatsku, ne kao nešto drugo. I sad je SDP već ” joj, pa mi smo građanska stranka (partija ali kaj sad, i bez genitiva) a HDZ su mijenjačnice, oficirčine, u inozemstvu sakrivene milijarde”, i prirodno smo u savezu s drugim demokratskim i građanskim snagama. A Milanović je..dijete ministarstva vanjskih, udarao po građanskim  zgražajućim notama ali jače i, osobito sad kad se ispunila izvorna želja pjesme Tomislava Ivčića “let Croatia be one of Europe stars”. Ali sad smo 2020…i ponešto je bitno drukčije. Prvo je drukčije da je HDZ bar jednako a i više vodio Hrvatsku u EU a drugo da je Plenković najači hrvatski lider nakon Tuđmana i to upravo kao europejac. I to da je on (a ne SDP, tiho dodajem, pobijedio “ono u HDZ” na temelju čega je SDP mogao biti dobar i napredan). I što smo sad? Po čemu tući? Skoro sve što SDP jest je sad HDZ ali uspješniji, oni su hazardirali u svom putu ali…a SDP se zatvorio u jedan sterilitet identiteta koji je Milanović prikrivao dum dum oštrinom nastupa urbanog frajera i smišljao vojne lekarke i još postao predsjednik na krilima prefudbalizirane predsjednice i..realno, izuzetne vlastite elokvencije, verbalne vještine i drugih (ali osobnih a ne stranačkih) vrlina. I on je sad nadstranačko biće a stranka je došla u ruke devastirajućeg nekompetentnog steriliteta, egomanije stranačkih oligarha u dimenziji utjecaja..pobogu. 
I dobro. Pola će se biračke mašinerije SDP uvijek razniježiti na “ipak smo onda živjeli sretno i bili smo mladi” a ne na stečevinama bilo čega poslije. Konačno i HDZ će uvijek dobijati na Tuđmanu i stijegu na Kninskoj tvrđavi 95, uzalud vam trud svirači…te dvije emocije su ključne a ne Istanbulska konvencija. Peđa Grbin je autoritarniji i agresivniji od Bernardića koji je konačno odstupio ali on ne rješava stvar. On je i antipatičniji i nema seksipil niti kroše “krokodilček i kragna gore” tipa kako ima Milanović. On nije glup nikako niti netko tek tako. Ali to nije SDP jer SDP mora imati i misiju i snagu. Dakle malo “ipak smo onda živjeli sretno”, malo ” ipak mi slušamo rock a ne cajke” ( dobro…i Thompsona, dobro, i LET3 i druge obersnelske stilske katastrofe )
I zato ponavljam. Griotte, buket, i vratite Aleksandru Kolarić ili smislite novu. Jer ovako….uz dioničare stare slave i s Plenkovićem koji je “veći Europejac od vas” i još par okolnosti…ostaju samo tantijeme. Trgnite se! Pojest će vas i s lijeva ako se ne trgnete. I o tome treba misliti.

photo fb 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara