Predsjednik SDP izjavio je na TV u temi ratifikacije Istanbulske konvencije da mu je drago što smo”shvatili da kao civilizirana država moramo uvažavati one koji su po rodnom opredjeljenju drugačiji od konzervativnog poimanja braka i bračne zajednice”. Tako je i ustvrdio da da ju je SDP-ova vlada i parafirala, ali je nije ratificirala jer je nije htjela koristiti u predizborne svrhe. Ali da su spremni preuzeti odgovornost za Hrvatsku.
Iz ovoga se vidi- kako on drži da ratifikacija Istambulske konvencije nije pitanje spremnosti na opsežnije i kvalitetnije suprotstavljanje nasilja nad ženama kako tvrdi njezin tekst i Europska komisija nego upravo ono što najljuća desnica govori da je njen sadržaj, čini mu se kako je to odličan način izvući Plenkovića na čistinu i uživati kako ga razdire unutarstranačka oporba koja se, bilo o dolasku Vučića, raskidu s Mostom, ulasku u koaliciju s HNS, prvo zažari a onda do neke mjere, kad vidi da je tvrdo, reterira. Kako Jandroković tu djeluje posrednički onda mu se zamjeri što i on nije galamio kao znak slabosti a sebi se oprosti.
Da će ratifikacija djelotvorno zaštititi žene nitko ozbiljno niti ne misli, kao i da će ugroziti neke tradicijske životne koncepte, ovo je pitanje isključivo percipirano u hrvatskoj politici kao pitane podložnosti integracijskoj proeuropskoj politici i prilika za deklariranje vatrenosti, pa ako se ukaže prilika za više onda odlično a ako ne bar će se moći poentirati kroz status nekoga koga se moralo moliti nek popusti. Primjerice Darko Milinović je rekao da bi ovoga trenutka glasao protiv. No, poručio je, dozvoljava da ga se uvjeri u suprotno.
Ono što SDP ne razumije je da javnost priznaje samo jednu dimenziju političaru- spremnost. Raskidom s Mostom i u par slučajeva, iako je vrlo neugodno u toj košulji, premijer to nosi, on ima stav – ratificirat ćemo konvenciju. Što u njoj piše ili ne to je sasvim irelevantno svakome, ljudi žele izjavne rečenice i svako njegovo popuštanje se računa kao slabost i to o čemu god se radilo. Jednako je sa strukturnim reformama.
U HDZ-u, 90-ih, ovu bi ulogu odigrao Gojko Šušak, kad su nastajale pink zone (UNPA zone) 1992., prvo se u Saboru izredalo odbijanja i prijetnji što iz redova HDZ-ovih zastupnika ali i drugih, onda je Šušak prerezao i uz sve ograde i dvosmislenosti i objašnjenja da je to na neko vrijeme, ali bez opravdavanja..rekao da će tako biti.
Socijalistički mentalitet je duboko patrijahalan koliko i svoja negacija, majka Nikoletine Bursaća se nije predavala satima svom sinu oko pitanja ima li Boga, na kraju je on zavapio da je kako ga nema rekao komesar a ona zavrtila glavom- pa što nisi odmah rekao. E tako komesar Europske komisije kaže da treba ratificirati konvenciju samo Martina Dalić unaprijed pokazuje kako to prepoznaje i shvaća da će tako biti a Stier već četvrti put istrčava u oponiranje šefu stranke, Brkić pak daje izjavu koja je apstraktno protiv, konkretno je otvorena stvar.
Zaključno, koliko god to bilo površinski kontradiktorno reći- patrijahalan će duh pobijediti. Ratifikacijom svakako, jer ako je (velikom vjerojatnosti hoće), bude…to će biti jer će alfa stranke i izvršne vlasti reći da tako treba i održati se. A ako bude nekih prijelaznih rješenja u kojima se zadržava neka ograda prema tekstu (dakle prizna snaga “ovih drugih” time će formalno biti princip patrijahalnosti djelomično obranjen a stvarno će biti narušen.
Politika SDP pak pati od nedostatka spremnosti i nesposobnosti ulaska u rizik, ideja tajnog izjašnjavanja o povjerenju minitrice Dalić i čekanje Pupavca “da razmisli”, dokaz je toga koliko i izjava gore. Puno bi bila konzistentnija da je išla na ratifikaciju, naravno da je to bilo jer se dalo odgoditi. Činilo se tako lakše a to stvarnost ne honorira.
I ovo je pitanje, pitanje snage, ne neko svjetonazorsko ili slično. A druga pitanja osim pitanja snage u politici i ne postoje, pri čemu je smisao za realnost podskup svojstva “biti snažan”. Realno, u ovom času je Plenković, tu najistaknutiji nositelj te vrline, osobine, kako god to zvali.
Dodaj komentar