Featured Hrvatska

SASVIM REALNO ISKUŠENJE ZA PROLJEĆE..ZA KOJE NIJE LOŠE BITI SPREMAN, ZA NEKO NOVO NOVO NORMALNO

Sasvim je realno da će ukupno mjere u suzbijanju pandemije zajedno s procijepljenosti bitno smanjiti opasnost od zaraze. Sasvim je moguće i izgledno da će se život time vrlo naglo vratiti u svoj uobičajeni raspon mogućnosti, tempo i tonus. Vrlo je moguće i da će potresi što jenjati a što biti manje opasni jer će se standardi gradnje i kvaliteta obnove za to pobrinuti. Sasvim je izvjesno da će ukupna količina nedaće i atmosfere kolektivnog straha i jedne vrsti opsade okopniti vrlo naglo. Želimo li to…naravno da želimo. Slično kraju neke okupacije naglo će se otvoriti vrata onom uobičajenom a izraz “novo normalno ” će izgubiti u tom slučaju svoj prvobitni smisao ali neće to normalno ipak biti “ono staro normalno”.

Ljudi ne budu, još manje budu svi jednako, spremni na ovo…to je stresno na svoj način iz nekoliko razloga a možemo pokušati biti spremni na takav razvoj i njegove, koliko god to apsurdno zvučalo, turbulentne učinke. A zašto turbulentne i što uopće možemo?

Pa prvo zato jer će to normalno ljude zateći , baš zateći a naviknuli su da nisu u utakmici. Zateći će ih s akumuliranim stresom, možda i viškom kila, možda i s manje novaca a i manje navike iščekivanja hoće li izgubiti osjet mirisa, zakašljati ili će stresti pod njima betonska deka. A sve će odjednom opet postati mjerljivo, možda i otuđenije, bit će im teže da ne izgledaju kao Jadranka Sloković na špici i više neće biti heroji. Sjetite se svih krajeva rata, svi bole, svi podsjete da je gotovo i svi idu u Veronu na utakmicu a vi ne idete nego vas guši činjenica da vaše pukotine više nisu društveno priznate niti kome zanimljive.

Zato vraćajmo se bez odgode u to neko normalno, da nas ne iznenadi i poklopi. Jer ipak, i koliko god ovo zvučalo tek tako, moći ćete opet puno. Hoćete li i biti puno? Pa ovo što pišem je gotovo sigurno iskušenje i to takvo koje se može (kod mnogih koji će se s njime suočiti) rješavati samo postepeno i što ranije to bolje. Da se ne ostane u trenirci ili tajicama, možda i s manje svježine i ambicija, da se ne osjeća da se može izaći kroz ta vrata koja će se otvoriti a da se ne izađe. I da se opet treba jesti zdravo a navikli smo jesti mesne nareske.

Budimo svakim danom sve svjesniji i spremniji na život u svojoj punini. Da nas ta punina ne uplaši. Živjeli.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara