Featured Hrvatska

SADAŠNJOST DEFINIRA SADAŠNJOST, BOME I PROŠLOST

photo drž.arh

Jako je važno znati..
Vidite, mi smo krivo mislili u prvu ratnu jesen kako će neboravak u tim jesenskim praskozorjima biti diskvalificirajuća okolnost za gotovo bilo kakav položaj u društvu za slučaj da se kao zaraćena strana opstane i pobijedi a i da će to biti doživotno. A to je tako glupo i ovaj tekst spominje ovu zabludu tek da bi naglasio kako  sva prošlost vrijedi sadašnjosti onoliko i onako kako joj, sadašnjosti, treba. 
Pa i biti pobjednik 45 nije bila karta za naprijed, mnogi su stradali već tada jer su se opirali žaru i korijenitosti pobjede, tisuće i tisuće krivo su se snašli oko sukoba Tito- Staljin a nije to bilo tek tako lako shvatiti taj sukob u jedno jutro. Broj obuhvaćenih represalijama od robije, internacije, gubitka pasoša ili posla bio je toliki kao da je par divizija pobjednika u par desetaka sati postala pripadnicima neprijateljske strane… osim što se pod krinkom tog sukoba razračunavalo i osobno i sa onima koji su disali previše nacionalno i po raznim osnovama. Protukandidata za direktora kombinata moglo se i jest, vrlo lako prokazati da je govorio za a ne protiv savezništva sa SSSR u koje se klelo do par dana prije a na neki oprezan način i sad. Kasnije se stradalo i padalo jer se bilo u strukturi UDBA-e ali u krivoj interesnoj frakciji, jer se povjerovalo u samoupravljanje kao hod prema liberalizmu, 71 naravno..ispočetka ohrabreni pa posječeni  nakon Karađorđeva a kad pada i predsjednik NK Dinamo Ivan Šibl, komesar X zagrebačkog korpusa na fotografiji gore i mnogi istaknuti partizanski časnici. Postoji i zašto su ovi purgeri sa fotografije čekali da prvi ne uđu u Zagreb. Usput, ono što je pisao Šibl o zbivanjima 1945. smatrali bi neoantifašisti fašističkom propagandom.
Tako i da bi se shvatilo kako će vas  sadašnjost koštati ili vam otvarati put u budućnosti vi se morate uvijek i svugdje baviti sadašnjošću a prošlost prekrajati, skrivati, tretirati uglavnom… za potrebe sutra, već preksutra zna biti predaleko. I tako je uvijek i svugdje. 
Nitko nije pomislio da bi netko unutar vukovarske utvrde HDZ-a osporio HDZ i to pozivajući se na Vukovar iz doba njegove opsade. Jest bilo pokušaja i nesporazuma, konačno je i Jastreb suđen i HSP je tu imao svoj kritički otklon oko pada grada još od vremena Parage ali HDZ je temeljen na emociji kojoj je Vukovar pasija i Golgota a Oluja uskrsnuće i to je evanđeoska egzegeza svake hrvatski nastrojene političke opcije. A emocije nose politiku, programi manje. I HDZ je gotovo “vlasnik” te emocije jer je on i pokrenuo osamostaljenje Hrvatske države i jednostavno je dominanta čitave te povijesne jezgre zbivanja, drugi su i sudjelovali ili imali nekog pristašu koji je značio nešto u ono vrijeme kao SDP Kotromanovića ali Vukovar kao simbol je bio, i ostat će vjerujem, u portfelju HDZ-a, konačno i nedjeljiv od Tuđmana kao ključne povijesne figure svega što se zbivalo od 1990-2000. 
Da bi se HDZ-u suprotstavio krug disidenata iz Vukovara činilo se nemogućim i bizarnim, kao i da bi se tada Tuđmanu suprotstavio neki pjevač, bilo tko osim pravaša koji su bili s njim u tihoj simbiozi od pada Parage a druge su pravaške stranke funkcionirale različito i neulazivši u krug većeg utjecaja. Plenković nije Tuđman, hrvatska politička sadašnjost živi sasvim drugi koncept. Ali je HDZ.
Ali to je bilo tada. HDZ je postao proeuropska stranka koja ispunja želju iz pjesme Tomislava Ivčiča da Hrvatska bude jedna od europskih zvijezda. Naravno, s pedigreom temeljne hrvatske stranke on je uvijek imao unutarnji sukob, imao ga je od 1990., sad u sasvim drugom geopolitičkim i svjetskim okolnostima. 
Tako se i period 41-45 danas vidi i osjeća u skladu sa politikama 2020. a i 1991-1995. jednako. 
Svakako, da nije bilo pada Berlinskog zida teško bi bilo i višestranačkih izbora na kojima je nastupio i pobijedio HDZ i doveo do osamostaljenja tragom referenduma. Tako i sad. I unutar HDZ-a i sad izvan a unutar političkih opcija koje se drže.. više ne toliko državnost kao svetinje nego hrvatstva, zrcale se znaci ovog vremena koje je drukčije i koje je sada. 
I neoantifašizam i revizionizam većeg tonusa su na jednoj strani ono između na drugoj. I to podsjeća na izbore u Njemačkoj i Francuskoj. 
I kad bi se danas dogodilo… pa gledajte, 41-e ne bi bilo da u Berlinu i Parizu nije vlast držala jedna od strana u tom sukobu a druga je i nastala kad je Moskva ušla u rat, Bobetko je krenuo u šumu kad je Hitler krenuo na Moskvu. Kad je pao Berlinski zid pao je i monopol na politiku u našem prostoru. 
Nismo mi otok. Nije čak ni Britanija. Dakle prvo shvatite ružu vjetrova, onda plovite.

Za čitatelje iz Srbije a kojih je puno, slijedi vrlo korektan tekst prilagođen vašim prilikama, s jednakom tezom.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara