Guardian je objavio iscrpnu reportažu- ‘Hrvatska policija mlati i pljačka’ izbjeglice koje prelaze iz Bosne, iz Velike Kladuše a potpisuje Shaun Walker, njihov stalni dopisnik iz srednje i istočne Europe. Guardian nije blogerski portal s pet tisuća čitatelja, Walker je živio u Moskvi dugo.
Medijska manipulacija u propagandne svrhe nije privilegija onih koje Zapad smatra neprijateljima i vrlo je poželjno kritički doživljavati sve medije, uključujući britanske, piše britanski politikolog i profesor novinarstva Pearce Robinson, svojedobno, ali nije to šala niti ako se laže, interpretira pogrešno, djelomično pogrešno ili istinito, kad piše tako jak medij. Ne govorimo tu o tome da on troši atome pozitivnih asocijacija skupljenih na nogometnom prvenstvu, osim Telegrama, naši mediji uglavnom o ovome šute, najviše i da se ne zamjere, ne policiji naravno nego čitateljskom dijelu koje bi i voljelo da su ove optužbe točne i koje bi uzviknulo- bravo momci! Ali ne spominjem to zbog toga, čini se apsurdno da tako uticajan svjetski medij nešto tvrdi a da Hrvatska šuti. Ali kako bi ona, Hrvatska, govorila? Dakle ne govori se tu, podsjećam, o tvrdnji da je netko strog jer mora biti, nego da pljačka izbjeglice i zlostavlja.
Istodobno, u državnom Saboru, Hrvatskom državnom Saboru, ( i, opet, u društvenom prostoru naravno), istupa se beskrajno lako ne poznajući jednu drugu granicu- dakle ne u nekom mediju nego u parlamentu koji je srce državnosti i gdje se može za svaki potez, mjeru, zakon, uredbu, reći i ustrajati da je loša..ali se čini nešto bitno gore, negiraju se temelji samog suvereniteta i to ide s dvije strane.
Jedan dio negiranja granica suvereniteta je kad se tvrdi da se suverenitet odmetnuo od nadnacionalnog i kad se misli da on to ne bi smio iako je u svom postupanju “u pravu”, kad se misli da je naša državnost nešto pro forma što treba slušati i za pravo ne postojati.
Drugi dio negiranja suvereniteta je u tome kad se misli da je taj postojeći i legalni suverenitet mlak i nedovoljno budan pa se najavljuje da će se neformalnim strukturama uzeti stvar u svoje ruke. I, kaže jedan predstavnik jedne braniteljske udruge – dok mi živimo neće biti tako i tako. To nije sloboda, to je napad na državu koja ima svoje ministarstva i druge institucije i one su to što je iznjedrila hrvatska vjekovna borba za državnosti a davati se mišljenja može.
Dakle najgore o ministru ili vladi, o postupanju policije ili hitne službe, se može tvrditi i dapače je to dobro i korisno. Samo rigidne diktature, svejedno pinocheovske ili kimovske, to ne dopuštaju. Ali predsjednik se vlade postaje na izborima a premijer i ministar jednako tako, i postoji sijaset načina i da ih se prije slijedećih izbora ospori, ili samo neki njihov potez.
To da je legalan taj put, to da se i mehanizam tog legalnog može, legalno, mijenjati, to je supstanca. I kolektivna svijest mora to moći prepoznati, tu razliku, tu bit. Između- ovo je policajac, ministar, premijer, ali loš ili nikakav ili nedopustiv…i ovo nije policajac, ministar, premijer, je ta razlika o kojoj ovisimo.
Saborske klupe, grb, službena značka, ne mogu se osporiti a da se ne ospori hrvatska državnost, može neko postupanje i onda se ono čini u korist, opet zastave a ne postoji paralelna zastava ili saborska klupa. I ne može se privatizirati.
A propos prvog odlomka, pa valjda je u interesu zemlje znati što je stvarnost i tu stvarnost imati jasnom, legalnom i braniti ju od trećih. A to je taj problem koji od kolijevke mi nemamo u sebi riješen.
Dodaj komentar