Prekršajni zakon u čl. 12. kažnjava “odavanje prostituciji”, istina blago i do trideset dana zatvora maksimalno. Ta, relativno blaga sankcija, više ometa nego priječi samu industriju prostitucije. Dakle tretira je, osim u dimenziji organizacije (tu je tek više dubioznog, u četiri godine vodilo se u Hrvatskoj takva četiri postupka), slično svakom remećenju reda, mira, i morala, pjevanju pjesama poraženih ideologija u 2sv. ratu otprilike.
Ali pedesetgodišnjak koji u automobilu kraj kakvog kanala trančira neku osamnaestogodišnjakinju u zamjenu za telefonski bon, ako je bon primila, nije u opasnosti. On se ne odaje prostituciji. On je, za sad, zapravo, tek podlegao ponudi. U presudama hrvatskih sudova nikad se i ne navodi muškarac koji je korisnik, njega se isključivo navodi kao zatečenu mušku osobu, prolezećeg muškarca, ili nepoznatu mušku osobu. Očito je tu pravosudno licemjerje, jer se njega štiti za sudjelovanje u nečem protuzakonitom, a u čemu realno sudjeluje. Pa i kao generator same protuzakonite stvarnosti.
Za prekršaj iz čl. 12. moguće je izdati i zaštitne mjere: obvezno liječenje od spolno prenosivih bolesti (čl. 34 ZPJRM) te udaljenje iz područja općine na kojem je prekršaj počinjen (čl. 36. ZPJRM).
Postoje u Europi dva osnovna zakonodavna pristupa: tzv švedski model, koji kriminalizira i klijenta jer ju tretira kao nasilje, i njemački, koji prostituciju tretira kao rad.Kritika na prvi je da se time gura prostitucija u isključive ralje kriminala, kritika na drugi je dvostruka : prvi je da se evidentno nasilje drži legalnim, drugi je da se pokazuje kako se regrutiranje prostitutki i nije izvuklo iz kontrole kriminalnog miljea.
Malo ljudi znade da je MUP u Hrvatskoj dva puta tražio zakonodavnu intervenciju koja kriminalizira klijenta, 2012. i 2016., što oba puta nije prošlo.
Ali za sada, korištenje usluga kažnjivo je samo ako se radi o uslugama osobe koja je prisiljena na pružanje seksualnih usluga ili maloljetne osobe, pri tome se prisila tumači kao vrlo neposredni i rijetko dokazivi utjecaj na volju. S druge strane, istraživanja kažu da je prostitutka u Hrvatskoj žena u ranim dvadesetim godinama života u teškoj materijalnoj situaciji.
Ali hrvatski pristup prostituciji spada u one moralističke, kakvi su česti u tzv katoličkim zemljama, on nju tretira kao nemoral, ne nemoral korisnika nego pružatelja…. mito je, za razliku od prostitucije, protuzakonito i tražiti i dati, tako i narkotik, pa i prstace je kažnjivo i prodati i kupiti. Tu se razmišlja slično kaznenom djelu lihvarenja, s time da prostitutka ima status lihvara, a klijent nepisane žrtve.
Sam etički koncept je tu duboko sporan, ispada da loše žene zavode dobre muškarce čak i čija imena treba prešutjeti. I oni se, naivno, prepuštaju njihovim čarima i daju im novac u toj nemoralnoj razmjeni.
Organizacija prostitucije je pak kazneno, ne prekršajno, djelo. I obradit će se u drugom tekstu.
Hrvatski radikalnofeministički pokret koji se osniva i s namjerom borbe protiv ove duboko nepravične stvarnosti, teško da neće biti, svojim djelovanjem, uteg na vagi budućnosti prostitucije u Hrvatskoj.
Dodaj komentar