mene gornji grad noću ne podsjeća na nikakve povijesne ili književne prizore uzvišene pisane prošlosti niti me vuče u literarizaciji tih dojmova podsjećati na romantiziranu povijest niti suprotno tome pokušati biti neki krležijanski pjesnički eho.
ti su mi prizori intimniji jer sam im davno pripao i nisam se od njih udaljavao, oni su onakvi suputnici u kojima nalazimo tek malo tišine a ništa tajanstvenog niti velikog, konačno je i takva prošlost čijeg sam kolektivnog pamćenja atom a i moja sadašnjost je tako stvarna i opipljiva, ničeg tu nema dislociranog u odnosu na prve životne korake ili potonje niti buduće.
ali ta pripadnost formira čovjeka, mitteleuropska uska ulica kojom se prolazi na večeru ili se vraća sa predavanja, čiju se tišinu, skučenost, uznemiren optimizam i svjetlost baš takvu živi uz pečeni kukuruz ili omamljen kuhanim vinom i cimetom.
nehotice se, sinoć sam to primijetio, pojača akcent i izrone riječi domicilnog podneblja, kao žižak na petrolejki. kao blisko i obično, bez ikakve namjere ili razloga.
Dodaj komentar