photo you tube
Svaki pravi nogometni navijač se kune da neće politiku nego nogomet a sve je puno politike, i slično kao već toliko puta u povijesti. Hrvatska se probila rušeći i manje i veće nogometne nacije, porazila hrabro a nemaštovito dansko oklopništvo kad je već polje bilo prazno i znala da pred njom izranja..u nogometnom smislu bitno manja od Argentine ali u emocionalnom i svakom drugom smislu velika nacija koju u Saboru ozareni Pernar opisuje u svom pledoajeu na temu kuda bi Hrvatska trebala nakon što se riješi trule EU, “brzonarastajućom nacijom”, misleći na široku i moćnu Rusiju, zemlju koja je i domaćin. Ono što je novo u hrvatskoj političkoj povijesti i kolektivnom duhu to je da se uz potomke dalmatinskih partizana, još i više jesu zaljubili u svog moćnog saveznika temperamentni hrvatski desničari i crnonostalgičari, u vođu koji kaže “u Rusiji žive Rusi” a ne petlja europskom malograđanštinom. Da gospodo, ovo je išlo toliko daleko da se Facebookom širila fotografija kako Vladimir drži pokal za pobjednika prvenstva a netko je suznim očima dopisao kao da on kaže- ne dam ga, čuvam ga za Hrvatsku. I kao što su 1945. gledali u majku Rusiju i njenog tadašnjeg oca hrvatski i srpski proleteri a tako sad gledaju i hrvatski i srpski žešći nacionalisti koje je bravar nekako na prijevaru bio dobio ali su oni shvatili u 2000-im da uzalud Zapad, da je zemlja koja je dala i novog direktora Agrokora i plin i čiji široki a moćni oligarsi šušnu koji smotuljak svoj čvršćoj nacionalnoj politici od Normandije pa na istok. Čak je Večernji list (kolporteri nekad su to “e” u Veečernji, izvikivali onako zatvoreno i rezrvirano) pisao očarano kako je na tiskovnoj konferenciji ruske nogometne vrste i nakon prve pobjede car nazvao a trener istrčao iz dvorane i u muk rekao- zvao je Predsjednik…rekao je da je jako zadovoljan i da tako nastavimo, a svaki pravi Hrvat koji se gadi briselske muteži, bankarstva, svega što je njegovoj duši strano, pomislio je “eh da, ipak je to moćna carevina u koju i mi gledamo s čežnjom, pa i admiral Domazet koji je krojio pobjedu nad Srbima 1995. i u svemu vidi zavjeru protiv katoličanstva podigne pogled i kaže – dvije su točke otpora- Orban i Rusija. A tako i svaki Srbin kaže jednako zaneseno.
Ali eto, treba sad pregaziti i Rusiju, da na kraju netko “od naših” potuče Engleze ili već koju illuminatima ili da ne govorim gore asocijacije ovih zaljubljenih, pogonjenu repku.
Rusija igra realno dobro, konačno je i domaćin u pravom sovjetskom, imperijalnom stilu, jednako su i nadahnuti njeni igrači i navijači. Na karti dosadašnje povijesti nogometa ona je nešto manja nego na klasičnoj karti i nekad bi vrijedili u predviđanjima oni krležijanski dijalozi koji opisuju prvi velerat ( naglašenije hrvatskiji izraz za svjetski rat), kad kažu “bumo ih sterljali kak zajce”.
I vrijeme je za onu emociju, iako sport nema veze s politikom i nećemo ju u svoju butigu, da…mi Hrvati želimo pobijediti Rusiju. Pa iako i Srbi do zadnjega navijaju za Hrvatsku s kim god igrala …jer ipak, slično se ljudi zovu i govore a i tko nas bre zavadi (čak su po krvnim slikama tražili uporište da osjete hrvatsku ekipu svojom jer imaju u njoj neke nepisane genetske dionice)..s Rusijom je i proeuropski Vučić unaprijed uzviknuo- oprosti Angela, ja navijam za Rusiju. Nema “danke Deutschland”, slaveni juga koje uvlače u soroševski svijet su progledali.
I Hrvatska će pobijediti Rusiju jer je (u nogometu sigurno), bolja od Rusije. Možda i po zaštiti ljudskih prava jer u Hrvatskoj se može pisati protiv vlasti…brate, koliko god možeš viknuti a baćuška to ne voli baš tako i nije nikad volio. A čak će podsvjesno..kad ih nabijemo, biti i nekom srpskom partizanovcu (zvezdašu manje ali ipak), drago. I svim usnulim hrvatskim vladarima od kralja Zvonimira do zlog bravara i njegovog generala koji je bio direktor grobarima a Dinamo je preimenovao u Croatia baš da ne podsjeća nazivom na klubove sovjetske okupacijske zone nakon Jalte. Tako da ćemo pobijediti i za sve male narode, švedske i švicarske orlove a i sve druge i osvojiti svjestsko prvenstvo.
Poslije ćemo pomesti ulice pune ostataka slavlja i plaćati plin. Ali (bar), kao svjetski prvaci. A Velo misto…da, moj barba je bio u kasnim tridesetim igrač Hajduka i ..kako se klub našao na Visu nije mu bilo loše niti kasnije. I pričao je kako je Hajduk igrao prijateljsku utakmicu nakon rata protiv ekipe Crvene armije. Bilo je to vrlo slično kako je Građanski igrao za vrijeme rata isto tako, samo protiv ovih drugih. Pusa. Bit ćemo svjetski prvaci.
Dodaj komentar