Da je Zagreb do svibnja 1945. živio pod teškom ustaškom strahovladom su se složili svi sudionici onog vremena, od pobjednika Šibla, HSS-ovskog prvaka i jasenovačkog interniste Mačeka, preko terorom ogorčenog Stepinca pa do samog Luburića koji u emigraciji, 1968. piše vlastiti teror u zapreku novom hrvatskom osamostaljenju, a kojeg snažno zastupa.
Da je sva sila ljudi kretala na zapad u strahu od ideologijske sljepoće pobjednika, nedvojbeno neselektivne osvete, od svih koji su se u zadnji čas priključili vojsci Tita, isto je logično, a pokazalo se i povijesnom greškom za koju se tada nije moralo moći prepoznati da je greška. I uistinu, sloboda se već u prvim danima i mjesecima pokazala stihijskom, ponekad i namjerno krvavom, nepravednijom i tvrđom nego se kasnije učilo u školi. S vremenom je ta stvarnost mekšala, ali je u svom rekvijemu 1991. doživjela svoj brutalan raspad. Emocije koje su čekale odjeke jutarnjih strijeljanja na Dotršćini, trpanje u kamione za logor smrti na Savi, i vriske iz zatvora na Savskoj cesti, one nisu uvijek bile kritične na represalije iz 1945.,one su njima bile daleke, često su ih potiskivati ili ih smatrali neistinitim.
Tako i obratno, najmanje jednako, iako su mnogi, većina, osjetili na neki način obje tvrdoće. I obje su postale crpilište raznim ideologijama, predizbornim kampanjama, i sad su. I nikako da prestane ta politička nekrofilija.
Pitam vas… je li će doći vrijeme povijesne zrelosti koje će prepoznati ta zbivanja kao povijesno logična, savršena, kao poučno iskustvo jedne sredine koje uči samo jedno – žar za slobodom je svet, ali uz teške ideologije, uz teške saveznike, uz ljude pune bijesa, bit će i povijest teška. I ne svetimo se, ako možemo, onoliko koliko će nam otežati život dalje. Nasilje će, Fromm kaže, uvijek rađati nasilje.
Je li to tako teško shvatiti, traži li povijesni odmak na koji nećemo nikad biti spremni, ili smo blizu svom vlastitom unutarnjem sazrijevanju?
photo screenshot
Dodaj komentar