Da bi ušli u iole trijeznu polemiku o ustaštvu danas, a svaka je potraga za istinom bar unutarnja polemika, dakle polemiku o ustaštvu kao suvremenoj simbolici, podvali, inspiraciji i svakoj drugoj prisutnosti u današnjem hrvatskom političkom i društvenom prostoru..trebamo znati o čemu i zašto uopće razmišljamo i govorimo. Moramo dakle ipak krenuti od prošlosti, ne od povijesti jer povijest je već interpretacija a prošlost naše povjerenje u linearnost i kauzalnost vremena. Osim toga moram u uvodu reći dvije stvari od kojih je druga već unaprijed izrečena teza ovog kroki teksta, prva je da autor teksta smatra pravašku izvornu ideju najzdravijim korijenom hrvatskog identiteta, bitno zdravijim od preporoda i bitno zdravijim od strossmayerovskog političkog realizma. Ali to ne znači da sam ja (danas) pravaš, čak i da jesam pravaštvo je još uvijek prvenstveno povijesna iako živa i neiscrpna, sveobuhvatna ideološka bušotina ali za potrebe ove polemike ga ne promatramo kao svakovremenski politički program nego ideološki okvir. Ali tako nije i s ustaštvom, ono je imalo svoje ciljeve postavljene nakon smrti Radića koje je i doživjelo. Pravaštvo je “politički oslonac”, to je moj kavanski izraz za podsvjesno samopouzdanje precendentalnog tipa, ono ” tu smo već bili i možemo biti kako se god to zvalo”, ustaštvo to ne može biti. A zašto ustaštvo to ne može biti ? Kazali smo da je svoj jedini cilj ustaštvo doživjelo iako ga ono nije ostvarilo – to je stvaranje samostalne države koja će trajati, a to nije jedini cilj i izvornog pravaštva ali ustaštva jest kao programskog temelja jednog pokreta, ne ideologije. I koji je i nastao kao revolucionaran a ne parlamentaran i koji je poražen na sve povijesne načine iako je njegov (ali nikako samo njegov) temeljni cilj opstao i dogodio se. Pravaštvo nije poraženo, ono je puno više od revolucionarne ćelije što i nije nikad niti bilo (o Rakovičkoj buni možemo i hoćemo puno). Tako je ustaštvo kao društveni pokret izgubilo svaki smisao i mogućnost postojanja raskidanjem hrvatskih državnih veza s federacijom, sve nakon toga nije više ustaštvo nego ili privremena posljedica nepovjerenja prema Tuđmanu i njegovoj doraslosti pa i iskrenosti ili prema projektu hrvatske pomirbe, ili je labradorska vječna pečenjara hrvatske kolektivne krivnje u vlasništvu prvosrbijanskih pečenjara, mada i raznih protuhrvatskih snaga i struja pa i agencija, često i tek udrugaškog žicarenja. Ustaštvo je dakle mrtvo, mrtav zub jer taj zub nema što gristi, on se mora snaći u okvirima koji su postignuti i s kojima svaka hrvatska revolucionarnost postaje protuhrvatska. Sad smo ustanovili da kad danas govorimo o ustaškoj simbolici, znakovlju, bilo čemu, mi ne govorimo o ustaštvu nego sjećanju na ustaštvo, iz više ili manje plemenitih a i različito iskrenih razloga to činimo ili ne činimo.
Kada se politički pokojni Paraga obraća Saboru o padu Vukovara on s današnjih naših saznanja teško griješi optužujući prvog hrvatskog predsjednika za vrst veleizdajničkog ponašanja kojem i nije cilj hrvatska samostalnost nego koji je kukavičje jaje hrvatske ideje koje čini interesnu i skrivenu cjelinu s Miloševićem, on kada se poziva na ustaštvo kao neokrnjenu ideju teško griješi, da je bilo kako je on govorio nikada ne bi bilo Oluje niti onih ideala koje postavlja i Prvi sabor HSP-a u Interkontinentalu, za Paradžika to ne možemo reći. On za stupanj konstruktivnije vidi državnu vlast i optužuje ju teško i prijeteće ali da nije došlo do pune smjene elita i ne da je sam ustavni okvir samostalnosti postignut himbeno. Može se o ovome i tvrditi vrlo argumentirano i drukčije a i otac Glavašević je bio po svojim stavovima blizak onome što je Paraga tvrdio o padu Vukovara i oboje je od toga u tome času još sasvim oprostivo i razumljivo ako je bilo iskreno i bez tajnih ciljeva. Ja ne kažem da je bilo. Niti da nije bilo, konačno i ljevica je permanentno optuživala Tuđmana sasvim jednako kao i Paraga i s istom objedom.
Drugo, svi su …narodi i narodnosti bivše države gledali nakon raspada Jugoslavije onaj svoj nacionalni dio povijesti koji je se odvijao redovima poraženih snaga sasvim drukčije nego do tada i s puno više razumijevanja. Pokojni Zukorlić brani i osnutak SS Handžar divizije kao direktni pokušaj spasa muslimanskog stanovništva pred četnicima, Srbi Nedića prešućuju a Mihajlovića beatificiraju u spasitelja pilota, Hrvati nose crninu za glumcem koji u toj farsi igra svoju zadnju i životnu ulogu doslovno iz uvjerenja.
Današnji su ustaški povici i pozdravi reminiscencija na reminiscenciju iz 90-ih. Oni nisu niti jednog trenutka bili “iz Zrinskoga” niti su ti koji viču ustaše, oni su htjeli i bili inspirativ ustaškim naslijeđem u nevolji slabijeg pred agresijom. Taj inspirans nisu mogli naći hrvatski borci u ZAVNOH-u jer je on crvena zvijezda a crvena zvijezda je rušila Vukovar i Dubrovnik, Gaj i Drašković nisu mogli biti jer su oni bili nemoćni pred drugima i hrvatski identitet se jest, gradeći tek modernu usmenu i epsku građu, inspirirao dijelom i onim što ih je agresor uvjeravao da jesu i 45 godina prije toga režim koji se priklonio srpskom imperijalizmu …ali se i toga za što je prozivao hrvatske snage i bojao. Ali borci HOS-a nisu bili ustaše niti ZNG a koji je tek malo manje “ustašovao”. Niti su to današnji navijači Dinama, oni su tri reciklaže onih ustaša iz 40-ih.
Nema niti nikakve sumnje da se sve tri generacije prisjećanja na nešto opasno i čega se ovi boje bezumno eksploatira, još ’45 plaćali su domobrani glavom “da su ustaše ” i civili čitavih područja su stradali “jer su ustaše” a lokalno građanstvo i seljaštvo da su suradnici okupatora, i u SFRJ tako a kasnih 80-ih Duga i drugi mediji proglašavaju čitav hrvatski narod ustašama i do danas se svaki odlučniji identitet proglasi ustašama a da s ustaškim pokretom nema ta oznaka više niti najmanje veze, “ustaše ” su za RTS ali i mnoge hrvatske optičare i sinovi partizanskih heroja kao Praljak i dojučerašnji oficiri JNA kao Stipetić. Nema sumnje da u ovom vremenu invazije putinovske destrukcije identiteta dolazi do renesanse tog poistovjećivanja- i među današnjim “partizanima ” i među današnjim trojanskim “ustašama”. Tako ovo izvedeno ustaštvo egzistira u trokutu diskreditacije, politizacije i identifikacije. Ali s Liparima i dr. nema dodirne točke.
Dodaj komentar