photo jutarnji list
“Mjesni ordinarij….na temelju brojnih ispitivanja ne drži vjerodostojnim nijedno ‘ukazanje’, nijednu poruku, nijednu tajnu, nijednu pergamenu”, piše Mostarsko-duvanjska biskupija po svom biskupu Periću i dodaje- “U ta nevjerodostojna ukazanja ‘međugorskoga fenomena’ uključena su i ona navodna u prvih sedam ili deset dana 1981.”
Prvi komentar u članku Slobodne Dalmacije glasi- “Evo partizani djeluju i u crkvia posebno protiv katolicke crkve”.
A ja se sjećam sebe te 1981. u dobi od 13 godina i sasvim sam bio odgajan neutralno prema svim zbivanjima, niti malo usmjeravan da bi povjerovao u vijest o tom ukazanju ili bilo kojem. Tako strastveno sam ga prihvatio kao vjerodostojno, jer…u sred SFRJ, u sred kamena i sunca, u srži nepoćudan , meni je taj događaj samim tim okolnostima djelovao kao stvaran, duboko je stvorio kod mene poštovanje i potpuno oduševljenje. Upravo tom spontanom hrabrošću prvih svjedoka ukazanja. Svjestan sam da 1993. ne bi to tako strastveno prihvatio jer bi mislio- ah, ovo nekom paše, možda jest a možda nije ali se previše uklapa.
- Potpuno je jasno da biskup ne može znati jeli se 1981. ukazala Gospa a niti pristaše ukazanja. Svi stavovi o ovome su stavovi o kontekstu. Apartmanizacija, štandovi, neumorna dnevna svjedočanstva o ukazanjima gotovo SMS-om, jedan uistinu mamićevski kontekst, kontaminirali su osnovni događaj koji je u biti dio drugog pitanja- može li to biti mjesto mira i molitve s kojim ćemo se ponositi a zacijelo se temelji sama lokacija na ukazanju, ili to nije …u interesu Crkve, kako ju shvaća Biskupija i Rim. Da je itko mogao proučiti prvi dan ukazanja prije skoro 40g je glupost.
- Potpuno je jasno i da su drugi događaji iz povijesti hrvatskog narodnog bića prošli isti put. 1943. je Stepinac održavao toliko otvoreno antinacističke i antiustaške propovjedi da su mu prijetili smrću bez uvijanja, samo minhenski biskup se mogao prepoznati toliko otvorenim protivnikom rasnih zakona i progona drugačijih a Stepinac se 1945. jednako otvoreno suprotstavio osvetničkim potezima komunističkih novih vlasti. Ali i njega se, kao povijesnu figuru kojoj su se klanjala bezbrojna židovska i srpska svjedočanstva…uspjelo podjednako privatizirati s jedne strane i demonizirati s druge. Kod pokrštavanja Srba u NDH je on pisao- činite to, privremeno, dok ovo zlo ne prođe. Ali ne! I taj se spomenik moralo i uspjelo učiniti predmetom ideoloških podjela i egzibicionizma.
- Potpuno je jasno i da je komentar koji smo gore citirali loš, da je gurnuo sve što je u Međugorju uistinu mjesto mira i molitve, još dublje u prave razloge zašto njegovo priznanje uvijek visi.
I koliko god se moglo učiniti ovo što ću reći neprimjereno i profano…ali nije li i radost na nogometnom srebru doživjelo isto iskušenje da se od ponosa na sportskoj pobjedi učini “slučaj”. Naravno, ako jest, netko mora biti kriv. A to je kolektivna nezrelost i nespremnost da se ne dopusti pobjeda partikularnih interesa nad općim, nedostatak te svijesti o općem interesu za koji vjerujem da će se pojaviti. Pustimo sada ideologije, one mogu biti, ali izgovorimo pitanje sebi na ovom primjeru ovako – “što zbog neprijatelja koji vrebaju, što zbog prijatelja koji će se zbuniti….konačno i zbog Hrvatske/Gospe/bilo čega u što vjerujem….neću baš svaki dan objaviti novu poruku ukazanja/postavljati štandove/.
Ne jer će se naljutiti index.hr, on jedva čeka i razveselit će se, ne zbog nesklonih u Rimu ili FIFA-i.
Taj osnovni, opći, mudri i dostojanstveni osjećaj za nadosobno, zove se ljubav. Sklonost tome da se od nečeg što je u ishodištu dobro napravi cirkus, ne zove se tako. A mi to kao kolektivitet…ustrajno činimo. Ukratko, mogao je biskup Perić malo više navijati za Međugorje a ovi su mogli malo manje udarati štandove i apartmane i propustiti neku poruku koja će se pretvoriti u inflaciju.
Ako je izvor dobar, valjda će se i voda jednom razbistriti i smiriti. Ali odrastanje ukupnog stava prema sebi je nužno.
Dodaj komentar