photo bluray.highdefdigest.com
Nedavno sam sjedio u kafiću u Zagrebu i jedan je čovjek pred kćerkom od možda deset godina, obraćao se svojoj dragoj i njenoj prijateljici, rekao- bolje da ti odeš u školu jer ako ja odem lomit ću tamo noge i ruke a to nije dobro.
Nije on netko na tjeralici INTERPOL-a niti drži noćni klub u nekoj šumi na makedonsko-grčkoj granici, on u svom životu teško da je ikome slomio ruku osim sebi ako je pao s tobogana, valjao je on svoje šefove i državu samo površinski a i oni njega, možda se gdje posvađao oko reda u pošti, drugom prilikom rekao mi je jedan poznanik za svog dužnika – zašarafiš mu metak u glavu pa si miran. E tako je ovaj napisao da novinare Indexa treba ubijati, nije napisao da hoće niti od koga će krenuti. Ali…
Prvo je da isprika za taj upis ne može biti u tome da je nekoć on bio hrvatski vojnik, po mom sudu je to otegotna činjenica a ne olakotna i to ne jer on možda ima neki trofejni pištolj kakvog poručnika kordunskog korpusa nego iz razloga što biti hrvatski vojnik po pom asocijativnom stavu (i ne samo mom, stotine poznam istomislećih bivših hrvatskih vojnika a teško da se u Liverpoolu ili Osaki misli drukčije) ne funkcionira tako, on je obrijan, suzdržan, smiren i čvrst. Sasvim je neprihvatljiva ideja da je bivši vojnik netko nagao, razularen i sklon prijetnjama, to je autogol i ideja da “oni koji su bili u Koreji” i sliče na Gene Hackmana lako potežu, imaju tu razumljivu naviku. Pa mi smo se u času proglašenja samostalnosti žestoko trudili pokazati da ZNG nije neka paravojska nego elitna i uspravna garda. Gotovina i Stipetić, može momak birati hoće li generala s legionarskim ili armijskim prediskustvom, teško mogu biti zamišljeni kao netko tko prijeti, da, bio je izuzetak i bio je tragičan taj njegov finale.
Ne ulazeći u kaznenopravni aspekt bića djela čiji zakonski opis glasi “Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio” u čl.139 Kaznenog zakona pa ima osnove reći da nema elementa “ozbiljno” jer je apstraktno ovo rečeno, (prijetnja novinaru je kvalificirano djelo), ostaje razgovor o nečem drugom- izuzetno smo se, osobito na društvenim mrežama, navikli na jednu razinu obraćanja jer još mislimo da je virtualnost neka ne-stvarnost iz doba kad se na prvim ekranima pojavljivalo ono- Hi, Im Jack.
Ali bar nek raste svijest polako, kao mlada maslina, da se u borbi sa svojom sumnjom oko nesavjesnog liječenja…može djelotvorno postupati obraćanjem ravnatelju, insistiranjem i staloženim a upornim stavom. A da ta kćer iz prvog odlomka vjerojatno misli- Bože, kako me ovaj sramoti.
Dodaj komentar