O godišnjicama velikih stradanja i velikih pobjeda kreće u javnosti jagma tko će gdje od političke menažerije, karijerista, apartčika, odlikaša i pajaca nastupiti…slično se to bira i pregurava kako narodnjačke zvijezde dogovaraju i nastupaju po trgovima za novogodišnje dočeke ili dočeke nogometne reprezentacije, svak se od te nomenklature moći bori za popularnost i vidljivost kao da o njima nešto ovisi i kao da su oni u tim danima u prilici koraknuti bliže nekakvoj općoj i povijesnoj trpezi. Jedno moramo znati, sve to služi samo jednom cilju- biti konačno ili opet ili još jednom izvikan za društvenu poziciju koja nosi službeni auto s vozačem, priliku za tajni račun i zapošljavanje bližih i daljih rođaka i ništa drugo, ti se ljudi time bave i od toga žive kako vi živite jer se bavite knaufom ili servisom klima i s istim trikovima kao kad keramičar diže cijenu “jer je glazura loša i vas je netko nasamario”, ta sva patetika i uvrijeđenost je prazna poza i hipertrofija i tako ukradene važnosti stečene tuđom krvlju i znojem i suzama (kako to Winston nabraja i veže u svom obraćanju Englezima s početka svjetskog rata).
Pupovac u maniri teatralne civilizacijske zgranutosti, premijer kao nacionalni upravnik kao da je upravnik pošte i predsjednik kao reminiscencija antiteatra apsurda i lovilice za najnezahtjevnije čine s par drugih medijskih titana okosnicu te tragične i inflatorne megahranilice emocija…te prilike da se slika i prikaže narodu pa se oždere i opet vrati u veliki grad. Tu su i predstavnici udruga od kojih neki izgledaju kao likovi tvorničara i gostioničara iz Podravskih motiva Krste Hegedušića, pa Glavašević II koji se bori protiv konzumnog braniteljstva ali jedino što ima je da je sin svog oca i zatim narod, onaj krležijanski i domobranski narod kakav je on opisivao narodom iz vremena nejednakosti i nepravde. Narod malo iskren i istodobno i malo sitan, malo i potkupljiv za one jednako male prednosti koje su osnov svake piramide moći i vlasti i koji slijedi neku od opcija jer je jednom s njom živio i svjestan je da nije to baš tako ali ništa nije baš tako pa gura kroz svoje emocionalne i identitetske prašume zakucan u neka tri slova koja mu još nekako zvone iz prošlosti na dane ponosa i slave, već koja slova i kako to je od slučaja do slučaja.
Ali oni koji tamo leže se ne ljute niti ih čuju ili primjećuju. Oni imaju svoja neposlana pisma u unutarnjem džepu, svoja zadnja zapamćena mora i svoje nedosanjane mladosti, to do njih ne dopire i služi samo sebi. Njihove duše borave negdje gdje još nismo bili i gdje ćemo sigurno doći. A oni su se i tamo probili prije nas.
Dodaj komentar