Hrvatska

O čemu ovisi sljedbeništvo i zanos. O jednom tekstu.

photo jutarnji

Viceov reporter Alhan Gencay testirao je iscjeliteljske sposobnosti Brace sa Srebrnjaka na vlastitoj koži. Sudjelovao je u njegovoj prvoj seansi u Londonu među Bracinim brojnim dirnutim sljedbenicima, prenosi 100posto.hr.
Alhan nije primjetio ništa. Ali onda je izašao na ulicu i shvatio da na mobitelu ima dva propuštena poziva od djevojke koju pokušava osvojiti već mjesec dana. I tu se mi uključujemo jer su na ovome što je Alhan doživio i sagrađene bitne građevine svakog ambicioznog duhovnog elitizma..on je doživio da nije čuo telefon. I to jest bitno. Bitno je jer je gubitak integriteta svakom obliku sljedbeništva htio i jest biti krucijalni dokaz da je njegovo sljedbeništvo vjerodostojno …kad nakon Šurkovca neki sljedbenik karizmatskog pokreta objašnjava “običnom rimokatoliku” zašto je tamo nešto posebno bolje onda mu prikaže kako se ljudi ruše na leđa, zovu to počivanjem u duhu i u tome ima uvijek nekog- a tamo gdje ti ideš se ne ruši na leđa, tu da i to je dokaz da stvar radi. Naravno, taj dokaz da je to nešto radio je i Alan Azarić ali kako on nema “sve papire” onda će naša pravoslavna braća i monah Arsenije zagrmiti- da, on nema iza sebe direktni niz rukopomazanja i on je ex parte diaboli ( a da ima bio bi sasvim direktan predstavnik dobra).

Na videu ipak….bliska suradnica srčano nabraja gdje je se Braco nastupao, u koliko zemalja, tko je sve bio a i Naomi, da je bio u Japanu. Eh, svi su neshvaćeni geniji, šansonjeri s obale Seine i sveci a čim imaju dovoljno sljedbenika i gostovanja počnu to isticati i zgražati se nad pikzibnerima koji to (možda još) nemaju (i opale svoj prostor u oniks..da možda i fasadu). Čak i Goran Bare se ponekad zgraža nad pustoši među ovim novim što je fenomenalno da se i on prepoznao senatorom i seniorom svog područja djelovanja. To je normalno tako. Revolucionar uvijek kad uđe u komitet ili ga oformi, postaje konzervativac, prvi Porin učini od pjevača što prvi odlazak u briselske odaje od opozicijskog političara i on u čas zaboravi “koji tramvaj vozi u Maksimir”. U prilogu i neuništivi Vladimir Gruden hvali Bracu i ubacuje loptu da je svojim mirom u sugovorništvu i on nešto slično.

Tako možemo reći da su ove dvije stvari bitne u svim takvim slučajevima- gubitak integriteta i postojanje sljedbeništva, doduše to je imao i Hitler i mnogo tko ( Bonaparte primjerice, čak i više, u njegovoj prisutnosti se i padalo ničice i bilo dobro, doduše kasnije smrznulo u Podmoskovlju) a i osjećaj radosnog mira…kakav je to mir. To je mir prepuštanja, kad god se igrate s djetetom ili štenetom ili se međusobno igramo mi osjetimo radostan mir onoga tko je nadvladan i na leđima, makar simbolički. Carmina Burana pjeva- pokorenom, zaštićenom, čast je uživat mir. Lijepo je biti među drugim sljedbenicima i izgubiti integritet, što još treba..pa to je ljubav, ljudi ustaju, slijepi vide, kljasti hodaju, i Sudac kad govori u ime branitelja on…a da, on posjeduje verbalnu vještinu od koje zastaje dah, u emocionalnim slikama AAA kvalitete. On pokaže rukom- oni što tamo leže, oni su vjerovali u to nešto! I svatko zanijemi kako je to tako.

Ali nemojmo mi misliti da tu mi brljamo iza naočala o sljedbeništvu i zanosu s neke frustrirane visine, pa to su jake i moćne sile. A ovi što pljuju po Braci, Zlatku i drugima koji proizvedu ekstatička stanja…što kaže Đorđe u Boža zvan Pub ” svi što gube se ljute, to je poznata stvar”. A ti biraj hoćeš li biti kardinal ili ekstatik, hoćeš li biti Bakarić ili Lola Ribar. Karizmatski lideri su uvijek malo kivni što ih Kaptol i Vatikan ne vole a i obratno su ovi u episkopatu malo kivni što se u Šurkovac ide poletnije nego na neko predavanje koje ne sadrži padanje ničice. Međutim nešto je drugo bitno pa što god rekli, nije Gruden u pravu kad uzvikuje- nema ništa veze, važno da se uz pomoć toga uvjerimo da smo dobro…pa makar na neko vrijeme.

To nešto je sadržaj. Naravno, kad kažemo da je sadržaj ljubav to je opet jako nedefinirano jer nitko i nije rekao da je sadržaj mržnja, samo glupi i do kraja spaljeni sotonisti kao Ramirez, negiraju ljubav tvrdeći da joj je alternativa sloboda a opet iz razloga potpune ograničenosti i patološke oštećenosti.

Samo…razočaravajuće ali da, samo osobno iskustvo i uravnoteženost. Samo negrandiozan a sadržajan, konstruktivan i optimističan mir, jesu postignuće. Kristova propovjed na gori ovo svakako nudi. Nisam siguran niti da učenje je naizust niti ekstaza mogu postići da se nastani u nama ali to jest taj sadržaj. Učiniti je betoniranom dogmom u vlastitom tumačenju ili rasplinuti je u košmarnu alternativu nije moguće spriječiti.

A da Braco ljude uništava, pomaže, vuče za nos ili išta slično…nisam rekao. Da je spasitelj nisam rekao još tvrđe jer sigurno nije.

Ego je uvijek zamka, naravno. Pa i kad se furamo na poniznost i zvonimo na vrata drugima i gledamo ih sa izvrnutim očima i kad pišemo ovakve tekstove i zamišljamo kako smo novovjeki mali Krleže koji hodaju Tuškancem i šutiraju kestene. Zato se uvijek jednom rukom bolje pridržavati za zdrav razum, pa to su i prvi apostoli tako.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara