Featured Hrvatska

O AMBICIJI, O IMAGINARNOM DEČKU IZ CENTRA I O VOLU U DUBRAVI

mde

Sjećam se dobro kako sam strastveno htio svoju prvu medalju u nekom sportu, znate kojem sportu? Bilo kojem. Bilo kakvu i makar jedini nastupio. Htio sam za svoj ćeif, za svoj prvi osjećaj važnosti primiti neku medalju, banalnu, za pikado, za bilo što. Kao kad mladića vode u bordel “za prvi put”. Medalja je medalja.
“Teško mi je pronaći jednu važnu odluku koju je Trump donio dok sam obnašao dužnost, a da nije bila motivirana njegovim reizborom”, napisao je Bolton u svojim memoarima, i to je slično.
Sad sa 52, znam koliko kompromisa i koliko beskompromisnosti treba iskombinirati pa da duže od dana stoji vlastito zadovoljstvo nekim i bilo kojim uspjehom jer čim “dobiješ medalju” tebe već svrdla sve ono istinito “to ti je dosta lokalno” ili “pa nitko bitan nije ni nastupio”, i koliko god vrištao ili se upinjao “ipak je medalja” ili “bolje prvi u malom selu u Alpama nego drugi u Rimu”.
Tako da…gledaš kako doskočiti životnim pravilima i prilikama da i pobijediš i da to bude približno na način koji ti se sviđa kako izgleda.
U ratu je to moguće jer je velik sustav na terenu a i široke su mogućnosti tumačenja, sasvim se može dogoditi da si oslobađao grad a da nisi niti vidio protivnika niti si u koga zabio bajunetu. Statistički je i najvjerojatnije da će tako biti. Ali vrag ne spava… imamo svoje male đubretarske, uske i nedorasle elitizme i izbore i mi bi ih htjeli zaobići, ne razbuditi, kao kad su se stvarali nove elite u SFRJ, Židovi bi sagradili zgradu u centru, Ustaše bi ih humano preselili u Poljsku misleći da će tamo raditi u knjigovežnici, 45 bi nakon predaje novi stanari završili “u kestenima”, neki vaš đed bi dobio od Narodnog odbora za svoje zasluge da je sad on gazda, a vi bi polako na tenis na Šalatu. I 80-ih bi već bili pravi zagrebački zapadnjaci i kćer bi učila glasovir i vi bi se zgražali nad primitivivcima koje je voda donijela u Zagreb a kćer bi imala note od onih Jungwirtha koji su sagradili kuću. Sve u 35 godina. No.

Zamisli sad… sjedim na terasi hotela Biokovo kako je moj djed, praški student matematike sjedio 20-ih. I tumačim sad, recimo da sam 60g, kako “su Francuzi htjeli jači europski proračun a Nijemci nisu dali”, bez veze, stvar je da je sve ok i izgleda kao da je Poirot došao u djedov kraj obići grob i sl a sad umirovljeni šef kakve državne agencije, i dolazi sad ulicom jedan i viče “pa gdje si momčino, legendo moja”. I grli me i upoznaje s unucima i kako sam bio pametan i od riječi i sve knjige pročitao. I dodaje na odlasku – kad smo onog vola u Dubravi okrenuli ja sam znao da si ti tu.
Taj vol je ključan, momci i djevojke, a mi ćemo poslije kombinirati i natezati da ispadne kako nama odgovara.
Ili ćemo dići cijenu i sve će ovo biti isto a možda neće biti Audi blindiran nego običan i neće biti vola nego bečki i pomfri i nije bila državna agencija nego tvoj freelancer rad ali si ispeglao neke parcele kud prolazi dalekovod.

Tako da je u životu sve pošteno, imamo pravo na svoje predrasude i ograničenja i na nemati predrasude i ograničenja. A ni Fausta ne morate čitati od Goethea jer je tu ista stvar bolje skicirana i za potrebe tek toliko umišljenih ljudi koliko je ok biti. A i vol je ok, i Dubrava je Zagreb i sve je još tu.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara