Featured Hrvatska

Nepravomoćna presuda u postupku koji je Hrvatska pratila bez daha

photo: Jutarnji list

Možda se jedino suđenje Paravinji može usporediti količinom medijske pažnje i emocionalnog tonusa javnosti sa suđenjem Davidu Komšiću za ubojstvo Kristine Krupljan mnogobrojnim  ubodima nožem i završilo je jednako kako je i trajalo- ekscesom, bezbrojnim komentarima članaka, objavama po društvenim mrežama i snažnim ukupnim reakcijama javnosti.

Sve je u ovom dosta kratkom postupku bilo i u tim komentarima i u iskazima i u držanju okrivljenika, njegovih bližnjih, sve je bilo samo gorivo tog ukupnog i paralelnog suda javnosti koji nije vidio Davida Komšića nego kao simbol jedne ukupne i snažne, arhetipske simbolike koja je rijetko frustrirala  bešćutnom hladnoćom s njegove strane a izmasakrirala svako razumijevanje prema njegovim godinama, emocionalnom dezorijentacijom, bilo čime što bi mu šapnulo u prilog. Kada bi netko u tim komentarima i napisao nešto što bi tu oštricu htjelo ublažiti ono bi ju još nabrusilo a kao i svaki iskaz svjedoka koji bi u njegovu korist htio što reći u sudnici ili, još gore, pred zgradom suda to bi bilo u smjeru omalovažavanja ubijene s kojom su se to jače ljudi poistovjetili.

Naravno da je činjenični supstrat bio gotovo neupitan, sve je ležalo u tome kako će se prepoznati one okolnosti koje bi ublažile najteže kvalifikacije okrivljenog, djela, okolnosti koje bi mu ukupno išle u prilog i nema potrebe o tome u ovakvom članku jer o tome govori obrazloženje presude. Tu sad govorimo o činjenici koliko se, zašto i kako javnost angažirala tragom onog od postupka za što je javnost saznala iz medija. Zadnje je saznala za visinu kazne i da je otac okrivljenika vikao da je osuđeno dijete iz Bosne pa je, valjda, zato teže osuđen. Ali jeli javnost (sud teško da jest) dodatno zamjerila Davidu što je iz Bosne…

Javnost je jednim ne malim dijelom sumnjala kako će presuda biti blaga i to joj se nije sviđalo, dokazujući to presudom za predmet u prometnoj nesreći koji je cijelo vrijeme bio provokativ u praćenju postupka, ljudi su imali dojam kako postoji privilegirana i bučna, bahata i cinična vrst ljudi koja “smije sve”, i svakako je njega pretvorila u simbol tog svijeta za koji ne vrijedi niti ljudski niti pravni zakonodavni okvir i o koju se svaki taj komentator bar jednom očešao. Možda u prometu ili bilo gdje i kako, on je u njenoj kolektivnoj viziji postao zbirni krivac za sve zelenaške ugovore, bučne susjede, sva svoja iskustva kad bi negdje se taj obični čovjek koji čit novine i gleda TV povukao ili pregrizao jezik a netko bi mu uzeo mjesto na parkiralištu, izvrijeđao sestru ili učinio bilo što u smislu u kojem ljudi vide kako divlji rade što žele a pitomi ne. A svi znamo pitome Bosance koji bojažljivo i marljivo zidaju, popravljaju automobile ili su liječnici. Ovo je sasvim drugo. I onaj koji je pred zgradom Županijskog suda govorio o nekoliko vrsti sjemena u ubijenoj, nikako..nikako ga (još i isključivo govorimo o javnosti) nije obrana smjela pustiti u kadar. Jer svatko bi osjetio instinktivnu potrebu  ako želi pomoći okrivljenom da manje djeluje negativac činiti isto, bio mu prijatelj, rođak ili sam okrivljeni. Pokriti lice rukama i ponavljati “moja (naša) Kristina…”. A to, niti on niti netko dobronamjeran “s njegove strane” nije niti pomislio niti pokušao. I on je sve do kraja postupka učinio  sve što je mogao i protiv sebe  i uopće nije ničim pokazao niti najmanju svijest da je u nečem pogriješio.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara