Mali, gotovo nenastanjeni otočić kraj Preka, nekad lazaret u doba ranih epidemija kuge. Šetnjom je obići otok četvrt sata i sve što usput vidite, doživite, čujete ili namirišite predstavlja apsolutni i netaknuti mediteranski san. Gosti su, možda ih je pedeset na otoku, uključujući nautičare, sasvim opčinjeni i morem i šumom i ribom koju ručaju potpuno svježu i smokvama koje nitko ne bere. Taj otok se zove Ošljak i prosječan Hrvat i ne zna za njega i gdje je jer tko bi sve to popamtio, pošaljete fotografije svojim poznanicima u Nizozemsku ili Vijetnam i oni misle da lažete, jednostavno je sve previše idealno, previše čisto, da bi bilo stvarno. Ako bi i bilo stvarno…onda osim Ronalda, a i to jer je varao poreznike, trebalo bi to biti izuzetno skupo mjesto.
Ručak košta kao u boljem ali ne odličnom zagrebačkom restoranu a vino kao u predgrađu Verone, nitko ne galami, nitko nije ljut, sve je potpuno prilagođeno najelitnijem turizmu osim što on to nije, on je ona međuprostor u kojem osjećate da će tu “nešto biti” jer je nemoguće da ostane ovako. Dakle da vi jedete uz more svježu i vrhunski pripremljenu hranu neposredno izašlu iz mora i šetnjom odete izabrati plažu na kojoj ćete biti sami u savršeno čistom moru, možete obilaziti unutrašnjost otočića koja je netaknuta i nenastanjena …to je svakom šeiku i svakom magičaru s Wall streeta više nego dovoljno. Nedostaje ulaganje u postojeća dva smještajna objekta koji su za nas i sad odlični ali nisu ni blizu elitni i počet će dronovi i ronioci čuvati goste koji će plaćati na minutu koliko mi sad, tu, na dan.
Jedno je drugo pitanje. Meni se čini kako su ljudi tu sasvim svjesni toga. Oni i ne žive loše, čini mi se da za tu stepenicu više oni u sebi intimno nisu spremni. Da im se ne da, recimo tako, i u Italiji imate puno takvih solidnih ali ne odličnih projekata poslovnog razvoja u kojem se susretnu kvaliteta i jedna mala nijansa komocije kojom branimo svoj integritet pred žrvnjem ultimativne kompeticije.
Možda ostane, ne sasvim ovako (a i ovako je to odlično) ali…ovako. Ljudi koji tu navraćaju jesu u svojim sjevernjačkim sredinama sasvim solidni poslovni svijet ali nemaju privatne avione nego imaju sto pedeset eura za večeru za njih dvoje, konačno šarm malih otočića je što su tihi i izolirani kontrapunkt Zrću, tu nije mjesto za provode.
Ali da netko “sve to kupi i sleće helikopterom na svoj otok”…pitanje je koliko bi to usrećilo ikoga. Hotel “Lavica” u Samoboru je u jednom sličan..sve je gotovo Švicarska a nije. I vi možete bez velike boli u novčaniku piti gemište a sve je gotovo savršeno, vi znate da postoji savršenije ali to savršeno plus, traži puno i od vas i od njih.
Dodaj komentar