Hrvatska

MAKARSKI TACCUINI

O Makarskoj mog djetinjstva, a to je slikovnica mog prvog vremena.. pećnica mojih najživljih ranih sjećanja, sjećam se živo baš svega. Pa i krucijalnih likova tog, mog, džepnog panteona, njihovih strasti i strahova, mirisa i boja prostorija i šuma, njihovih pokreta i načina hoda, kako su se, i zašto, utisnuli u mene i moj današnji svijet.
Teta Milica, bila je mehanički jednostavna božica medicine u to vrijeme, Miće je bio liječnik od – do, s tamnim naočalama i smrtna maštarija žena svog naraštaja. A Milica, ona je bila “uvijek tu”, rodom iz Like i udana u Makarsku i dubokog glasa, pod teškim lijekovima za depresiju zbog ratne traume koja ju je zadesila kad se, kao dijete, vraćala “od ovaca” i nije zatekla nikoga nego su je pokupili ljudi Marka Oreškovića, obukli u talijansku uniformu i stavili joj zvijezdu u koju je vjerovala do religijske snage. Bila je teška a dobra, duboko pogubljena, neumorne ljudske snage da pomogne.
Glavna njena pacijentica, stožerna ženska figura mog makarskog oratorija, Meri, izgledala je kao rimski, patricijski svijet. Široka i u ležećem položaju ispod velike reprodukcije Gospe u romantizirano snažnim bojama, s ljubičastim sjajnim prekrivačem, čija majka, “baba”, je radila špagete i šalšu.. to se osjećalo na stotine metara. I svi smo jeli te špagete i šalšu ušporko, šalšu iznad svih šalši, pod dudom (murvom). Ona je bila u crnom, debela fellinijevska dobra figura koja bi tom šalšom hranila sve, i još bi mačke dolazile a ona ih glasno prizivala “mujs, mujs”, pred kućom bordo fasade i vanjskim tušem, do ledine mog djetinjstva a gdje je danas hotel Meteor. Imala je Meri, pod višnjom, crvena dvostruka sjedala iz autobusa, od tamo je izdavala sobe, naredbe, njen barba Branko bio je šef kolodvora, i izvršitelj onog što bi ona poželjela. Kasnije je, i u mirovini, s ograde gledao na sat i gledao je li magistralom stižu autobusi na vrijeme. A oni bi ga pozdravljali treptanjem farova, ponosno bi on govorio – mali, dolazi “pločanski u jedanaest, vidi kako laska da me pozdravi”.

Fra Jure Radić bio je tihi a bodri samostanski intelektualac i “fra kakav uistinu treba fra biti ” djedov partner za šah i prijatelj, moje sklonište u povijest i mir, čovjek od knjige i školjaka, pio bi malinovac u atriju i obilazili bi stećke, ja sam već znao nešto glagoljice a on je to pratio tihim, prašnim, tamjanskim osmijehom. Volio sam ga duboko, kako se voli netko tko bi htio sam biti. A sve je, sasvim drukčije, tek čekalo na mene.
On je bio ključar onog svijeta misli koji je tu, koji ne zanima svijet s plaže, ali je u svojoj tišini duboko svrhovit i toj svrsi neophodan.

I ima još toga puno, i gdje je s rive, kad su za prvi maja partizani palili vatre na Biokovu, baka uzviknula “tamo su Zdenka i Branko i…”, a djed Nikica ju je htio pojesti da ju ušutkao, da ne vide Talijani kako je Milka sretna da gore vatre na planini. Jer je ona bila podrijetlom vrgoračka serdarka koja ne obadaje ništa (s obiteljskim grbom, što je bio predmet zadirkivanja u dvije generacije), nenavikla da postoji sila iznad nje, a on ipak tek metkovski intelektualac, profesor građanin, s ocem šefom carine.

I sve to, uskoro, u mojoj “Makarski taccuini”. U kojoj ćete uživati, ali najviše ako budete čitali sporo, i uz suhe smokve i prošek