Featured Hrvatska

LJUDI VIŠE NE VJERUJU U POLITIKU, POLITIKA VJERUJE U LAJKOVE A LJUDI SE BOJE SASVIM DRUGOG

Na Cvjetnu nedjelju 1990. ljudi su, mnogi su, bili uistinu i duboko nacionalno uzbuđeni i potreseni blizinom i samom mogućnosti dolaska na vlast HDZ-a i mogućim koracima koji će dovesti do stvaranja suverene hrvatske države. Bilo je to vrijeme i Hrvoja Šošića (“ja sam vruća desnica”), čitao se Ciliga, vraćao se na Trg spomenik Jelačiću. Na prvom saboru HSP-a Paradžik uzvikuje ” nema hrvatske slobode bez hrvatske države, hrvatske monete, hrvatske vojske..” ljudi u publici bili su opčinjeni time da nazoče nečem toliko velikom i hrabrom, skoro se činilo i ekstremnim. Mnogi su bili i uplašeni, za sebe, svoju budućnost, imovinu, karijere. I tako je počelo. Prošao je i rat. Sanader je, jedanaest godina kasnije, pobijedio “na rivi”, i ustinu, bilo je nepregledno ljudi, Čondić je govorio iz invalidskih kolica, naboj je govorio – ili si naš ili si izdajnik ali uistinu se mislilo da izdajnik.  …uskoro se počeo ne voljeti Sanader, Čondić je potonuo u zaborav, psovao se “harač”, obojica su sad prošlost, teško bi se reklo da i povijest. Šatoraši….oni su bili već za tri stepenice niže po skali plebiscitarne povijesne magije nacionalizma, netko bi trubio prolazeći Savskom ali s vremenom sve manje, Kolinda je došla ali…bilo je jasno da to više nije niti Riva niti ona Cvjetna nedjelja. Nego nešto između klake, kampanje  i marketinga.
Vidite, i u velikim prosvjedima oko radija ..oko stojedinice, ljudi su, rušeći HDZ, mnogi ljudi su također vjerovali u nešto veliko i povijesno, u vraćanje Dinama umjesto nametnute Croatije, šestorka je rušila HDZ i dala nadu da će Kutle&co praksa uništenja slike slobode jedne građanke hrvatske koju je praksu uništenja sad pretstavljala elita koja je u prvom odlomku postala elitom, proždrljiva, politički brutalna, možemo slobodno reći jednoumna na način koji nije imao budućnost. I jedno i drugo je imalo emocionalnog naboja. Danas ga nema, danas je sve drukčije. 
2020…retorika je bar dvostruko tvrđa na svim stranama. Eto, koliko se mekše pod Tuđmanom dočekivala nogometna vrsta u povratku iz Francuske nego iz Moskve, ( pjevala se Severina i Doris i pljeskalo se) toliko se mekšom retorikom dobijalo izbore. Vjerujte, nađite snimke, retorika 1990. ali i čak Šatoraša, to je kamilica za 2020. koliko i neki tamo s tzv lijeva za Peović. SRP i Stipe Šuvar je za današnje Antife ..August Šenoa. Ma za sve.
Jedino,što danas nitko u to sve ne vjeruje uistinu. Da, u ovu retoriku DP koja izleti …dobit ćete po prstima ne na izborima, kaže, nego kad dođemo na vlast. Ali i par fotelja u vladi je ok. Nitko se od Srba ne boji da bi ga stvarno netko deložirao po toj osnovi nego je neka ugroženost pitanje nekog grafita i , nitko tko bi svjedočio kao Levar nije u nekoj realnoj opasnosti, Haag je passe, retorika je “uzet ćemo bogatima pare iz banke” i ZDS ali…ali je 2020. sve to postalo ne manje iskreno  nego posve otvorena borba za lajkove i pozicije u kojoj borbi nitko i ne pomišlja da bi nekog mrzio, ugrozio ili išta slično. Ne samo to nego je svijet velikih riječi postao toliko otvoreno pitanje marketinga a ne politike ili više od toga da se sami lijevi i desni ekstremisti šale iz toga što govore da bi podgrijali svoje biračko tijelo. 
I u toj bizarnoj oštrini sve se podijelilo na više i manje ozbiljno a ne lijevo i desno. Nije Penava “više desno od Plenkovića”, nego je ovaj drugi u ozbiljnijoj poziciji a ovaj se dovija kako će iz rizika odlaska iz HDZ-a opet doći i reći “mi smo opet tu”, ali ničeg tu nema tvrdog, svatko se bori onim čega ima. 

U svemu tome postoji jedna kvaka. Da nas može udariti takva recesija da sva ova kazališna i lažna neprijateljstva  postanu stvarna. Deset tjedana potopa je dovoljno kako je i deset dana od kad se sruši putnički avion u prašumu dovoljno da filantrop postane ljudožder. Doslovno. I mi ovisimo samo o tome. Ni najmanje o tome s kim će netko od operetnih uspjeti koalirati. To je jedino čega se gro ljudi boji, ja znam puno hrvatskih Srba i kad vide grafit ZDS ne samo da ga se ne boje nego se ne okolišaju ni reći čega se boje. Kako bi se bojali, nitko se više nikog ne boji zbog politike. 
U ideologije, u parole iz kampanje, vjeruje se manje nego u reklamu za čips. Ali ako se BDP Njemačke slomi…e onda smo na korak do Minneapolissa. I sve postaje stvarno. Ali ne stvarno kao na početku ovog teksta u nego stvarno na još apsurdniji i još tvrđi način. I ljudi to osjećaju.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara