photo Lider media
Sudkinja westminsterskog suda Emma Arbuthnot odlučila je da nema zapreka za izručenje Ivice Todorića Hrvatskoj zbog, kako Reuters kaže, djela prijevare od 96 milijuna funti. Odluka o tome hoće li žalbeni postupak provesti na slobodi bit će za 5 minuta, u 15 sati. Logično je i vjerojatno da hoće ali on se do sad pridržavao restrikcija kretanja i očekuje se određivanje jamčevine protuvrijednosti 20 nogometnih stadiona u gradu koji više nije selo, on je za sada pritvoren. U Westminsteru…skoro da sve ovo daje svakom našem čovjeku gotovo osjećaj zavisti i od kad su njegove muke počele ništa manje nije za mnoge komentatore na društvenim mrežama bilo objekt jakobinskog bijesa. Iako za naše kolektivno nesvjesno- tko nekog ošteti do 2000 eur je naš čovjek kojeg progone, do 200 000 je prevarant i lopov a preko toga je velik čovjek, to ima i logike. Jer nitko ne bi odbio, svojedobno, taj sauronski zov biti dio managementa jednog poslovnog imperija u koje se nije država usudila taknuti a sad se kune da se nije u što imalo taknuti i njegovi veziri se kunu da nisu bili nadležni za ništa sporno da su zbunjeni kao Jadranka Kosor kad je pao drugi najveći među nama, pa ipak manji od Todorića, jer je bio samo premijer. Ali pustimo Westminster i Shakespeara i Richarda III koji trči po bojnom polju nakon poraza tražeći konja kao Ivica Todorić od fotoreportera koji zarade mjesečno protuvrijednost jedne šalice iz XIX stoljeća kakve se prodaju na milju oko suda koji upravo odlučuje. Drugo je bitno.
Bitno je da će taj proces u Hrvatskoj, bude li ga, biti beskrajno zanimljiviji od svih haaških sudnica zajedno i povrh njihove sume procesa Kutli koji je simbol one rane benevolencije u privatizaciji koja je neodvojiva od janjetine i krumpira. Todorićev proces bit će suđenje Hrvatskoj u pravom smislu riječi iako će ona formalno tek biti ona sudionica u postupku koja izriče presudu i ona čiji zastupnici temeljem zakona podnose optužnicu. Cijelo vrijeme bit će utkano u svako izvođenje dokaza jedno- kako se to moglo sve dogoditi u toj mjeri a da se travka nije pomaknula. Jer jedino to daje političku dimenziju odnosa države i Todorića. Ali možda ne u smislu političkog procesa, on to i nije osim po razmjerima zbivanja. Nego kao politički ne-proces koji je (ne)trajao prije. Jer…od 2000. se detuđmanizacija klela u povratak skrivenih milijardi koje su nastale što u privatizaciji ili u poslovanju privatiziranim gigantima i koje će pravna država (to je izraz liturgijske snage iz doba šestorke koja je najavila da će ih čupati iz banaka po Kajmanskim otocima i Cipru)). A njih nema. Nepolitički procesi imaju u svom činjeničnom supstratu točku ulasku u zonu protupravnosti, recimo kad nekog probodete nožem. Tu te točke nema, tu dominira neko polagano bujanje neplaćanja i širenja koje je u jednom času postalo takvo da se oglase sirene iz zvučnika koje su do prije par dana šutjele ili tvrdile ono što i danas tvrde suvremenici etapa u njegovom putu od cvjećara do tajkuna kojem C.C. nije dostojan biti butler. I zato, zato će to biti suđenje državi u jednom svom razvojnom stadiju, i tek jednom od nas, koji je uspio postati div. A mi drugi nismo, ne iz etičke nadmoći nego iz neznanja o pravilima igre. On sigurno nije bahat čovjek a nije niti zao. Samo je htio previše i njegovo carstvo je udarilo u drugu struju, kako bi juužnjaci rekli ” u kurenat”.
Dodaj komentar