Prvenstvo je pokazalo dio ukupnog zamaha sporta, rezultat je ogroman. Pokazalo je i veliko zajedništvo hrvatskog čovjeka ali i šire. Kako je reprezentacija išla naprijed tako su sve besmislenije postajale horizontalne interesne kapitalizacije tog rezultata, sve više su ljudi doživljavali taj rezultat kao sportski a sve manje kao priliku istaći svoje svjetonazorske stavove, poslije nekog vremena se i čitav svijet zaljubio u Hrvatsku a i u susjedstvu se počelo doživljavati te uspjehe kao svoje, finale je donijelo i kapacitet da se pozdravlja wimbeldonski uspjeh navijača No1 nogometne reprezentacije, Novaka Đokovića a i jadikovanja od kuda su podrijetlom francuski nogometaši se izgubio u svijesti o vlastitoj vrijednosti. Ženske odbojkašice, što one poručuju..
Ukupna poruka cijelog ovog odličnog rezultata, titule viceprvaka svijeta, činjenice da je Luka Modrić izabran prvim igračem prvenstva, veslači, sve je to i uz ogroman medijski fokus svih tih zbivanja otvorilo vrata tome da na krilima svega uskrsne jedan općenit osjećaj vrijednosti koji je u svojoj srži općenit i univerzalan koliko i nacionalan i koji ne ostavlja mjesta skučenosti. Već ulaskom u eliminacijski dio prvenstva počelo se biti šire, opuštenije i optimističnije i taj emocionalni ustroj je potreban ne kao generator nekog zajedništva u duhu jednopartijskih sustava nego upravo kao svijest da se kroz utakmicu može rasti i sazrijevati.
Ali da Nole nije odletio tako visoko uzalud bi on pozivao svoje sugrađane da navijaju za susjede…postoji tu nešto bitno za razumjeti. Da je sve lakše kad se …pa svi su ti naši reprezentativci trčali kao ludi, ne jer su bili ludi nego jer su stvarali svoju moć kroz beskrajan niz treninga i utakmica pa su na tu kvalitetu osjetili još krila zajedničkog nastupa u hrvatskom dresu. Pa i Francuzi…realno, od kud god njihovi djedovi bili, oni su bili višestruko spremniji od svih sunarodnjaka svojih djedova. Mnoge su nogometne velesile pale do finala, Italija i prije samog prvenstva, a opet su ovi bili…bili su realno strahovito jaki.
“Može se”, to je sukus svega, ali uz srčane i duge pripreme i borbe, uz kvalitetan i dobar pristup i bez uskog i zaplotnjačkog pristupa koji ne koristi nikom. To je jedini temelj za oduševljenje i napredak. Ta je ogromna srčanost davno počela, u karijerama ljudi koji su jednostavno gradili uspjeh i našli su se na istoj zadaći u Rusiji.
Tako da zapravo ono vrijedno u svemu je da se može, da mi možemo i da mi možemo ako smo izuzetno ozbiljno i dobro radili na sebi.
Dodaj komentar