kakve su bile devedesete, start up tog vremena

ukupno su devedesete nosile poruku “moguće je”, ideju da nije teško niti nemoguće biti direkor nečega sa dovoljno smjelosti i apetita i počevši od ničega ili skoro ničega. nastala je jedna rasa start up trgovaca koji su mislili kako je točno da je novo vrijeme nastalo odvajanjem od beograda otvorilo i ogromne mogućnosti koje će se ostvariti “biperom” ili prvim dancall telefonom i žutim stranicama, simboli tog zamaha su mercedes 124 linije, rolex, ballentine, tag hauer, restorani trnjanka, naivnost i precijenjivanje.
ne govorim tu o privatizaciji, govorim o ljudima mahom rođenim između 52-65-e koji su bez realne političke moći, osjetivši se pobjednicima nad starim sustavom, uglavnom i s nekim iskustvom u većim poduzećima, htjeli zaploviti. (sama ideja privatizacije kao neke krucijalne hrvatske tragedije je precijenjena, osim u par slučajeva se ništa nije čudnovato niti dogodilo, jedan po jedan su i tako ti koji su nešto značajno privatizirali i propadali ali to nije tu tema).
kriminalni milje kasnijih 90-ih je također propao, onaj kundak od utoke sloj koji je plijenio lokale i automobile upravo ovom novostaležu, vozio ih u prtljažniku i mahao značkama SZUP-a o čijoj autentičnosti se mora jednom i zrelo progovoriti jer se u nekom času učinilo da one i nisu sasvim krivotvorene jer je “bilo suradnje” a i jesu jer nisu važile, to je amorfna granica koju karamarku moramo priznati da ju je podebljao.
tu se spominjem drugoga, tisuće su bivših tehničkih direktora nečega, poželjeli prodavati čudesne krpe, majice, šivati kape, preprodavati jeftin mađarski whiskey, tablete koje štede gorivo, posuđivati posuđen novac, odlaziti na poslovni put koji sadrži kockarnice i noćne klubove pečuha, i uvijek im se činilo da su tik do nečega ili duboko u nečemu u čemu nisu bili.  stvarnost je i da sa 2000-2005 taj stalež konačno prestaje postojati kao kolektivna svijest dijela tog naraštaja kojem je nedostajalo znanja i oštrine, prvo da bi uistinu zaplovili a drugo ih je sačuvalo da ipak ne stradaju kao nerazdvojni svijet kao “tvrdih momaka” a koji su se počeli hvatati za zrak od besparice i nedostatka zaštite “svojih ljudi” u prisilnom aparatu, koju i nisu imali izvan nešto lokalnog i posljedično na neorganiziranost, oko 2000 se počelo događati da se nerado odaziva na telefon ili odlazi na ručkove sa ovima a i da oni ne mogu niti servisirati neko prijateljstvo.
mnogi su ti ljudi izvarani iako niti sami nisu bili posebno domišljati niti čisti, poneki se održao ako i kad je promijenio pravila po kojima se igra u- rezidentnu količinu snalažljivosti malih poduzetnika koja postoji od škotske do italije koliko god javnost pomislila da se izvan svijeta 90-ih sve odigrava po kristalnim pravilima osvijetljenog fair playa, to nije točno. jedan od razloga što je bankarski sustav zdrobio srednji stalež je i ta histerična pokajnička “antituđmanovska” ideja da ili radiš za državu ili za stranca, u drugim slučajevima da si sigurno gad.
uglavnom su se ti ljudi razboljeli (šećerna bolest je tu najzastupljenija), propili, bankrotirali a da se nisu opet snašli, ostali su puloveri sa kokotima, poneka beretta i sinovi koji ne žele sa očevima u partnerstvo jer se sjećaju njihovih padova ili trenutaka bahatosti. manji broj se skrasio u građevini ili posredovanju u osiguranju, nada se da ih neće sustići neka prošlost i ponekad pokušaju opet.