Balkan Hrvatska Osvrti

Kako se prihvaćaju odluke potekle od nadnacionalnih asocijacija

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Hrvatski politički kolektivitet funkcionira prepoznatljivo, predvidljivo i duboko logično, on nastaje (tako i francuski, i svaki) u slično vrijeme s ukinućem kmetstva i evoluira ovisno o brzini širenja vijesti, borbi protiv nepismenosti, ali polako i neskokovito. Pa i ukinuće kmetstva percipiralo se kao autoritativan zahvat u stvarnost i svakodnevicu od strane bana Jelačića, imao je svoje otpore, ogorčeni su protivnici (kao i svugdje, u Rusiji koliko samo..) mislili da je to ukinuće protuprirodno i protubožanski nepravedno ali svojim autoritetom i autoritetom pripadnosti tadašnjoj nadnacionalnoj zajednici i onim bečkog dvora, morala se ta pilula progutati i jest. Glavni argument “za” nije bio nego u argumentu da je to tako zato jer tako treba biti, i malo ljudi zna da kad se uvodilo prvi put u Hrvatskoj pravo glasa žena, u kolovozu 1945., da je jednako bilo među tadašnjim pobjednicima otpora i uvijek su bile neke odluke koje su bile poligon lojalnosti  temelja pripadnosti a o sadržaju tih odluka nije nitko niti razmišljao osim, možda, one neutralne i jalne hrvatske intelekualne kaste kojoj i tako nije po volji niti Rimac i električni automobili, niti Jelačić niti Tuđman i koja je tihi suputnik hrvatske povijesti koja služi samo tome da susretne i isprati događaje i kiselo se nasmiješi, dotakne šešir u znak pozdrava i produži Teslinom ulicom. Pa bila zlurada u Kavkazu ili na društvenim mrežama i nije presudno.

I od tog vremena postoji uvijek neki novi dokaz lojalnosti i pokušaj otpora toj lojalnosti, o čemu se god odlučivalo i teško da postoji i jedna novota u našem društvu ili značajna odluka a koja se nije zapravo provodila nego se formirala “odozdol”, bilo to protivljenje rezoluciji IB, ulazak u Europsku uniju, zabrana pušenja u javnim prostorima ili donošenje zakona o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, i uvijek je neki Plenković, Tuđman ili Jelačić tražio od svojih jastrebova i podanika neka nešto prihvate, oni su galamili i suprotstavljali se tome, i u pravilu bi tako bilo prihvaćeno. Mjerilo uspješnosti lidera bilo je i jest upravo u tome da, istodobno i pismen i autoritativan, on provede svoji volju koja vizionarski provodi neku nadnacionalnu volju, i uvijek je to zato što to tako treba, jeli zato “što to netko traži od nas” ili jer nam to “otvara put za naprijed”. I , jednako, u svim tim situacijama kad se treba nešto prihvatiti (“treba” je naša osnovna riječ, nikako “želim”), gleda drugi ešalon kako će zaskočiti kralja ako posrne ali tek ako jako posrne a to se ne događa u našoj povijesti nikada, čak niti Puk i Lorković nisu učinili više nego, zapravo, predložili da se promijeni strana u drugom svjetskom ratu kad mu se jasno vidio ishod i nisu niti pokušali više, i stradali su već s ovim istupom u nepodložnost.

Srbi pak, boluju od iluzije kako oni imaju stupanj veći “ne damo na sebe” afekt koji nešto bitno drukčije čini od opisanog a nikako oni to nemaju. Njihov poslučnički mentalitet je možda i veći ali je nespretniji i niti je nakon puča generala Simovića 27. ožujka 1941. kraljevska vojska pružila neki otpor Berlinu, diplomatski ni vojni, niti su pod Miloševićem pružili otpor zrakoplovstvu NATO, niti su zadržali Kosovo i isto su prihvatili gay parade i sve su to činili jednako zato jer tako treba samo što su se morali u tome više sramotiti i to je jedina razlika jer je veći utjecaj one književnosti zasnovane na borbi protiv Turaka i guslarske tradicije na njihov identitet nego u nas i to je pok Ciliga predivno opisao kad je govorio o razlici ta dva mentaliteta. I jednako imaju jedan stalež koji misli da je intelektualan i koji je i jalan i gadljiv prema vlastitom ali ga ne zna promijeniti i teoretičare zavjera u klasi “Bože me oslobodi”, Dejana Lučića i druge, i još prisutan ali srećom blijedeći mit o Arkanu kao romantičnom junaku okruženom sličnim apostolatom ex udbinih hitmena koji su svi istodobno kriminalni milje i ratni zločinci s križevima od zlata izlivenog od vjenčanog prstenja bakica koje su kamatarili i šaniranog zlata iz Njemačke o kojim pljačkama zlatarnica “žutara” pričaju kao o nacionalnom ponosu per excellence. Ali i svaki punokrvni hrvatski desničar će bar jednom u životu, tiho i s poštovanjem procijediti “Srbi bar ne daju na sebe”, iako nije jasno što znači ne dati na sebe nego ne platiti prijenos lige prvaka s neke veće televizije i tome se smijati. Ali uzalud, Srbija danas dalje je od one iz 90-ih nego bi htjeli zlonamjernici (tu računam i njihove i naše zlonamjernike a kojima je zajednička čežnja prema teškim vremenima).

Ali iako je tome tako, uz sve “treba”, Hrvatska se razvija i ona jest sve perspektivnije mjesto, i ja vjerujem tako i vidim tako na svakom koraku. Mogućnost da automehaničar ugradi stare dijelove kao nove, paradigmatički, rapidno pada. Nemoguće je sve više lošeg što je bilo moguće a sve je više inicijativnosti u dobrom, mi se krećemo prema onom što smo uvijek željeli, biti moderno, razvojno i uljuđeno europsko društvo. Koje zadržava svijest o sebi u onom što je kvalitetno..kao maslinovo ulje s otoka Krka, i kojem ne smeta niti jedan certifikat kvalitete koji će ga učiniti i potvrditi svjetskim brandom. Jer jest, jer treba biti i jer želimo tako.

 

Oznake

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara