Featured Hrvatska

Kako se mijenja život u Zagrebu?

Jučer u Tkalčićevoj, na rijetkoj fasadi koja nije obnovljena, mladi glumci izvode “U agoniji” Miroslava Krleže, sama ulica se ne može posramiti pred bilo kojom europskom metropolom i dvadesetak turista i zagrebačkih prolaznika fotografiraju i idu dalje po restoranima i slastičarnama, grad diše kao trkači neke kvalifikacijske utrke na osam stotina metara u kojoj nema niti milosti niti vremena, puno je onih koji su u toj utrci pali, dosta je i onih koji su izronili i kvalificirali se ali nisu sasvim sigurni a najviše je onih koji dišu isprekidano i teško ali se žestoko bore i u toj borbi se snalaze i nisu sigurni i osvrću se ali se i navikavaju da to tako jest i mora biti.

U usporedbi s prošlim vremenima grad je beskrajno atraktivniji, propulzivniji, njegov metabolizam je neusporediv, osjeća se koliko je ljudima stalo preživjeti i biti dobro, da im to nije lako ali da se ipak može nekako. Osjeća se provalija u koju se ne smije upasti jer nema one sigurne luke u kojoj se može od svega odustati, ruši se drugi mirovinski stup a socijalna pomoć iznosi koliko ceh za jedan bolji ručak za dvoje. Ljudi se bore, ustaju, posrću, opet ustaju i uspravljaju kao likovi iz književnosti Knuta Hamsuna ali izgledaju i pokušavaju sve da bi odmaknuli u neko stanje u kojem će se boriti komotnije ali to je rijetko moguće, ipak ih taj poraz većinu ne sustiže nego prati. To psihološko stanje je teško opisati onom tko ga ne živi, realno…u usporedbi sa nekim svojim vršnjakom iz 80-ih Zagrepčan živi bitno luksuznije i njegove su mogućnosti veće, on je beskrajno vitalniji ali ne jer tako hoće nego jer tako mora. Koncept života naših roditelja je nestao, ideja ukidanja radne nedjelje je smiješan ideološki spin, sasvim neizvediva tlapnja koliko i predizborni trikovi o “otvaranju radnih mjesta”, politika i nije bitno vezana uz stvaran život. Ona je djelatnost koliko i ova gluma na fotografiji i služi čemu i sve, skupljanju lajkova, pristaša, pokušaj da se bolje živi jer se bavi politikom ili zabava za one koji ju doživljavaju pa na društvenim mrežama pišu i iznose svoje političke stavove. Ona je snalaženje kao i sve, kao zdrava prehrana, nogomet, frizeraji ili automehanika. Većina je apolitična a oni koji se osjećaju politički opredijeljeni njima uglavnom to neko svjetonazorsko pitanje slično onom, “kakve ploče slušaš” a eventualno “jeli imaš nekog tamo i tamo”. Jedino na Facebooku ima…revolucionara, ali to je da se svidi drugom spolu, izuzetno i istom.

Zagreb se mijenja, činjenica je i da se razvija, on nikad ne utihne nego radi, zabavlja se, nada, strahuje i uživa. Nitko nije siguran, i Mamić je…ipak, morao pobjeći, Sanader je ipak bio u zatvoru. I to je u osnovi i temelj svega, i njih i onih koji skupljaju boce. Žene su lijepe i zadnjih 40EUR će dati za frizuru i pramenove i znači im to ali osjećaju to i kao priliku i nuždu i nagradu jer je svaki trenutak to troje, ta je energija u zraku sasvim u znaku činjenice da je bitno upisati ali i završiti fakultet, znati jezike, a da je ako se sve to učini i to tek početak. Svaki sudac čeka reizbor, svaki odvjetnik se boji ostati bez nekog klijenta s kojim ima paušalni ugovor, svaki zubar se boji poreznog nadzora a svaki prodavač autodijelova se boji bankrota ili otkaza. Ali svi oni u odnosu na “nekad” izgledaju bolje i bolje su odjeveni, koliko su nesigurniji toliko su i, uvijek privremeno, blistaviji i vitalniji, jer mora se tako a i godi.

Većina ipak pazi kad kupuje što ih čeka na blagajni, pegla kartice, kupuje na sniženjima, snalazi se ovako i onako ovisno o datumu u mjesecu ili jesu li nešto naplatili, opet stoji i da su kafići puni istih tih ljudi i da na ulici baš  i nema ljudi koji su neuredni ili baš sasvim očajni. A i očajni izgledaju dobro ili ber žele tako.

Ljudi uglavnom nisu svjesni činjenica iz ovog teksta iz jednostavnog razloga. On je u tome da ljudi ili borave u stanju strepnje ili zadovoljstva, kao u ratu. Kad dočekaju večer da nisu izgubili ili su pak pomaknuli položaj bliže nekoj koti onda se osjećaju dobro…i ako su izgubili položaj ili ga nisu dobili onda se osjećaju loše, i to tako  i oni koji skupljaju boce i oni koji skupljaju umjetnine. Ali malo tko je u jednom od ta dva večernja raspoloženja svjestan onog drugog koje uvijek stoji kao nada ili prijetnja sasvim svejedno.

Osjeća se da se ne smije biti beznadan, depresivni tonu. Ljudi trče, meditiraju, odlaze na duhovne vježbe, piju, sve čine da budu “gore” s duhom i to “sursum corda” je svugdje jer je svakom svaki dan iznova. Ali polako se ova kolektivna svijest uči da to nije tako strašno. Čak se i uči ležernosti u tome, iz logičnog razloga da to stanje traje i da je ipak teško pasti odjednom za pet stepenica ili skočiti za toliko. Nego da to ipak ima svoj tempo u kojem se stigne ali da je važno biti konkurentan i discipliniran više nego ikad prije.

Ali svakako, on postaje lijep, srčan, grad koje se pomiče na bolje. I u kojem nedostaje onih koji će raditi i iz kojeg ljudi odlaze raditi na bolje, kao i svugdje u hranidbenom lancu. Ali ostaje bitno. Netko od 20 godina u 80-im tko je bio po svom znanju, sposobnostima i vitalnosti tada “netko”, danas s tim stupnjem svega navedenog danas bi bio doslovno nitko i ništa.

Postojala je i ideja da Zagreb postaje neki krkanski grad zatamnjenih stakala na automobilima i …nije to prošlo. Njegova je mitteleuropska upijajuća moć ogromna. Svi ti ljudi koji su hodali gradom samo s desetoricom bratića i bijesno gledali oko sebe i u potkošuljama gledali saborske sjednice i spajali riječi..izgubi se to, oni sami ili njihova djeca već su, uglavnom neprimjetno, ušli u Zagreb ali i on u njih. Pa jeli su si međusobno ušli do  autobusnog terminala u Sesvetama, okretišta tramvaja u Dupcu ili do zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda ..ali se sve to kreće. Kao i 1890-ih, i uvijek.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara