photo you tube
“Onaj tko hoće bit na listi, morat će potpisati da u slučaju da ode iz stranke ili glasa protivno uputama stranke, mu se “stišće” ovrha na milijun-dva kuna”, izjavio je Ivan Pernar, jedan od lidera Živog zida, u velikom intervjuu na N1 TV, a iako je Ivan Vilibor Sinčić, kasnije pokušao ublažiti izjavu o “milijun-dva kuna” ovrhe, ipak je potvrdio da Živi zid, u suradnji sa svojim pravnim stručnjacima, osmišljava kaznene metode kojima bi učvrstili disciplinu u redovima Živog zida, i spriječili bjegunce. Tako prenosi net.hr
HDZ je nastao kao pokret, iako je imao jednu čvrstu strukturalnu crtu- vodeću ulogu Franje Tuđmana čija je bila riječ prva i zadnja oko onoga što je došlo do i od njega i stranačka disciplina bila je izuzetna, točno je da su tome dva razloga, karizma i klijentelizam. Poraz HDZ-a na izborima 3.1.2000. posljedica je što je on u kasnim 90-im nastavio vladati kao u doba nastanka mlade države koja je svoje prve godine provela u ratu, privatizacijskim procesima koji su bili suspektni i autoritativnost Tuđmana kao lidera postala je nepopularna. Dva autogola koji su postali simboli te autoritativnosti bili su preimenovanje nogometnog kluba Dinamo u Croatia i pretvrda borba protiv Radija 101, zapravo- oduzet ću vam ime koje vam je svetinja i nećete slušati oporbeni radio.
Hrvati su stoljećima voljeli i navikli govoriti “da nije dobro” ( i u državi i stranci i selu i susjedstvu i u svojoj kući da nije dobro), vjerovali ili ne 1991. se na borbenim položajima i te kako psovalo Zagreb, sumnjalo u Tuđmana i da “sve radi u dogovoru sa Srbima”, “da se dok mi ratujemo drugi bogate”, da “su mnogi pobjegli iz zemlje”, nije to bitno utjecalo na lojalnost u osnovnom niti je tko mijenjao stranu ali ta rezidentna potreba za buntom je krležijanska konstanta hrvatskog čovjeka i on je dijelom uvijek protiv. Nove riječi koje su se počele koristiti ljudi su izrugivali masovno. Ali lojalnost u smislu glasačkog stroja HDZ-a se isplatila a nelojalnost se nije isplatila.
Pristup Živog zida nije bio moguć niti zamisliti i da ga je npr Ivić Pašalić samo izgovorio čitav svijet, hrvatski intelektualci i javnost bi poludjeli a u SDP-u se ovoga nitko ne bi ni dosjetio.
Istodobno SDP, nastao od Saveza komunista Hrvatske, imao je i manju stranačku disciplinu. On nije bio vodeća snaga ratom stvarane Hrvatske i Račan je i dočekao višestranački život kao netko tko vodi politiku rasterećenu kultom sljedbeništva, nekog militantnog organizacijskog kodeksa ili afektom, gotovo se postavio neideološki i time je kombinirao svoju popularnost kod birača i članova kao mješavinu nekog “ipak smo mi crveni”, i “ali urbani crveni”.
Takva, Hrvatska je živjela bipolarno i treća opcija je bila neka intelektualna priča koje su bili simboli Vlado Gotovac i liberali (kasnije blago uvrijeđeni Budiša), kao nešto ekstremnije bili su pravaši koji jesu posezali za nekom autoritativnom strukturom u doba Parage ali …Hrvati jednostavno nisu “to”, oni su voljeli nazdravičarski patriotizam, poslije ponoći bi on istodobno prelazio u afekt koji je (znam da je apsurdno ali je tako) i vrlo “desni” i vrlo “lijevi”, Zdravko Mamić je i urlikao da je sve zavjera protiv Hrvatske i znao dodati da je u Jugoslaviji bio sretan, i to ide jedno s drugim. Sklonost Seki Aleksić i oštrom hrvatstvu su nerazdvoje sastavnice afektivnosti Hrvata. Poslije se pojavio Most koji se pokazao ruralno-klerikalna narodnjačka energija juga Hrvatske i izgubila je svoju karizmu koliko se god trudila u suprotno- najviše onim smrtnim udarcem svakoj karizmi u političkom životu a to je trenutak kad počinje neka stranka participirati u vlasti. Pupavac…on kao nepogrješivi i lojalni birokrat političkog umijeća igra sasvim klasično, pobrine se iskoristiti prednosti i ne prelazi niti jednu punu crtu.
Živi zid se od početka probijao nekonvencionalnim i opasnim oružjem kojim se HDZ i SDP nisu htjeli niti usudili baviti, sam program on i nema ali, realno, teško da ga je itko i imao ikada u nekom ozbiljnom smislu, mi nemamo programe nego emocionalno-svjetonazorske identitete i tako birači prepoznaju “svoje”, HDZ pod Plenkovićem ima neke naznake programa kako je on porazio “tvrdolinijaše” a njihova “linija” nije bila programska nego svjetonazorska. Zbog tog ekstremizma Živog zida i jest zločesti dečko dijaspore Glasnović uvijek tu, u ljubavi i mržnji s Pernarom jer njemu je zanimljivo što je ekstremno pa što god to bilo, on zato i ne govori u rečenicama nego sence grupama i svako pola sata je uzimao riječ u Saboru sa “Mister Pernar..”. On je, Živi zid, htio neartikulirani bunt i nezadovoljstvo pretvoriti u nešto što je pokret i kult, ne libeći se uključiti antisemitizam (tu retoriku bi 90-ih svijet kaznio sankcijama a možda i tvrđe), iz klupa državnog parlamenta pozivati na neposlušnost državi i stvorio svijet parola koji je sasvim neostvariv ( štampat ćemo novac pa će biti više novaca i slično). Da osvoji vlast..
Da osvoji vlast samostalno to ulazi u SF književnost a to je druga rubrika, ali on jest motor tzv velike koalicije i rješenja koja postoje u neposrednoj prošlosti Njemačke i Francuske. U koaliciji on bi se postavio slično Mostu ali izrazitije nelojalno vlastitoj vladi u kojoj bi sjedio i ta bi koalicija pukla vrlo brzo. Taj paket- sve su krive banke, svjetski poredak, Izrael, ovršit ćemo neposlušne a druge ćemo osloboditi ovrha…to je modificirani sasvim poznati paket koji je u kutiji koju se nitko u Hrvatkoj nije usudio otvarati a sad ju otvaraju svugdje.
Ali ovo je sve sigurni pokazatelj samo jednog- SDP je pao kao nikad od 1990. Dokaz: nemanje stava o koaliciji sa Živim zidom, poput seoske udavače koja nema nego malu šumu na kraju sela on bi s bilo kim ako bi ga htio. To stranka jednog velikog čovjeka, Ivice Račana, nije zaslužila.
Dodaj komentar