Featured Hrvatska Osvrti

Kakav (ni)je prosječni hrvatski intelektualac

Prva je i osnovna zadaća većine ljudi koje bi po formalnim mjerilima mogli zvati intelektualcima – prikriti da to jesu. Oni to i čine, gorljivo, snalažljivo, nadasve uporno. Jer….u hrvatskom se društvu samo izraziti ne-intelektualci prave da su (i) intelektualci da bi osim što uvoze automobile s ukradenim dijelovima ili se bave politikom, švercom i drugim nečasnim a unosnim poslovima, da bi mogli steći i onaj boemski,  connoisseurski, onaj odsutni šarm i mimiku koja pokazuje da se zabunom zagrizlo zrno anisa u kolaču, dakle da bi ih žene voljele, rođaci i zemljaci dodatno mrzili što su se namjestili u Zagrebu a da bi ispod rukava ipak izvirio masivni chronometarski Rolex, bar tristoeurska kopija a ne neka bezvezna Bulova od četiri stotine kakvu nose originalni intelektualci koji su sol društva ali se skrivaju kao prvi kršćani. Tako da je biti inelektualac nesporna vrlina samo ako je to vidljivo akcesorna prednost nositelja pa se može na društvenim mrežama staviti kakav papreni komentar ili objava koji sadrži strane izraze i signalizira razočaranost životom, sklonost razvratu i prikriveno da se bilo u Francuskoj nedavno. Ne jer se šveralo razlupane Opele naravno nego iz ljubavi prema kulturi, iz razonode i razmjene ideja i misli radi.  Na ovo se udari kakav žestok sticker ili citat Bukowskog i Selimovića, sve bude kao pravo. Šešir.. crn i sa širokim obodom tu pomaže svakako, lula dodatno a šal je minimum potreban za prepoznavanje među učenim znalcima vesele nauke intelektualnog života.

Pravi, pak, intelektualci imaju za neprijatelja  klimavo oborivu predodžbu da su siromašni kao crkveni miševi, da se griju paleći zbirke pjesama koje nitko nije čitao, da ih žene ne vole niti jer im imaju što pružiti za vrijeme večere a jednako niti nakon večere jer su anemične kafijanske čovječje ribice pune bijesa i zavisti prema ovim gore opisanim, oni konačno i najčešće još žive s mamom i voze karavane koje su naslijedili ili dizele koji dime kao pečenjare u kojima na kraju dana nitko ne čisti rešetku nego čita do zore kako je i mladi Maksim Gorki činio. Često pravi inteletualci i ne održavaju nokte, oni beru gljive ili šipak, tobož radi ljubavi prema prirodi i iz strasti a hrvatski čovjek zna da je to zato jer im je zadnja janjetina ušla u raspored dana na kakvim karminama “Pod mirnim krovovima” kad je umrla prateta, dakle bar godinu ili dvije je prošlo od tada, neki čak i kuhaju.

Postoji i, polako se ta pojava razvija i klija, neka bastardna pasmina koja ujedinjuje ova dva temeljna stava prema imageu s obzirom na pitanje statusa intelektualca. Skriveni u svoje male karijerice, proizvedeni često šezdesetih, oni uistinu jesu čitali Hessea, skrpali su za more, tu negdje se razapinju i propinju između opisanih socijalno-psiholoških kontinenata, nisu baš plamen svijeće s Miroševca a nisu niti isluženi boksači s nosevima kao Ratko Mladić. I poput dr Jekylla oni uistinu nešto rade i kad ostave sako u kemijskoj čistioni ga, možda kasneći, ali podignu. I poput mr Hydea, u svojoj sumračnoj fazi dakle, oni krišom čitaju i o tome razgovaraju međusobno, slikaju i pišu. Ove je pošasti sve više i ako se raširi i ukorijeni u hrvatskom društvu ta neman onda se može i dogoditi da se domovina izrodi u razvojno i napredno, na mnoge načine lošije ali ipak ugodnije mjesto na zemlji.