Nema nikakve dvojbe- iseljavanje ovog opsega je najneugodnija činjenična stvarnost hrvatskog društva, ono je direktno mjerilo neuspješnosti ukupne klime jedne sredine i usprkos, umjerenom, ali zabilježenom rastu gospodarstva. Ono jednostavno kaže “drugdje vjerujemo da nam je bolje”, ova je državnost nastala na predodžbi o povratku iseljenika u slobodnu domovinu a nije sanjala o odlasku takvih razmjera koji podsjeća na egzodus. Istodobno se javni nastupi koji ukazuju na ovo svode na deklaratornu zabrinutost kao dokaz brige, na neki apel s etičkom notom i neumornom potrebom za politiziranjem, osnivanjem povjerenstava, sasvim autističnim odnosom prema bilo kojem problemu i koji se niti ne prepoznaje kao išta osim prilika za pokazati se zabrinutim.
Članstvo u Europskoj uniji je od strane euroskeptičnih interpretacija stvarnosti dočekano kao udar na dom i identitet, jedan ideološko svjetonazorski paket tvrdnji koji žali za time “kako se živjelo nekad”, sretno i uz pečene kukuruze a to vrijeme za kojim žale je zapravo povijesno smješteno i ostvareno u sedamdesetim godinama na hrvatskom selu i predgrađu, vrijeme koje je srećom nemoguće vratiti ni tehnološki ni politički niti na jedan način- povratak nekim manjim apetitima u ime većih vrijednosti a s ciljem stvaranja političke prednosti koja bi od marginalnih političara stvorila moralne senatore.
S druge strane Europska komisija traži i potiče strukturne reforme koje će osnažiti gospodarstvo i dati poduzetnički impuls i predznak hrvatskom razvoju, koja će konačno i olakšati pristup fondovima, uloga članstva nije paravan za nešto slično dvojbenoj privatizaciji iz devedesetih nego vitalizacija društva, stvaranje lakših i djelotvornijih okolnosti za mogućnosti a ne dirajući u osnovnu svetinju unije- slobodu kretanja ljudi, roba, poslova i kapitala. Ta transformacija je bolna za svaki klijentelizam ali je uistinu i jedini izlaz iz zagrljaja ovih poražavajućih podataka o odlasku mladih.
Recimo ipak, oni koji odlaze svoju odluku formiraju na procjeni većih mogućnosti, konačno je potrebna i određena hrabrost za “ne ostati u svojoj sredini i raditi za petsto eura i čekati bolje dane”, ta je hrabrost u svojoj srži poduzetnička, poduzetno je otići u Irsku i učiti jezik i graditi budućnost. Apeli tu ne pomažu niti zabrinutost. Niti najveća floskula svih predizbornih kampanja koja se zove – otvaranje radnih mjesta, naravno da se jedino mogu otvoriti radna mjesta u novim odsjecima, odijelima, agencijama jedne mastodontske uprave i ništa drugo, ponekad prerezati vrpcu kakvog stranog salona namještaja i čekati izbore baveći se poviješću XX stoljeća.
Upravo u probijanju mentalnih i proceduralnih barijera, u mijenjanju uloge uprave ali i pravosuđa iz ex offo kočničara projekata u partnera i poticatelja, u olakšavanju start up početaka, u resetiranju društva u razvojno i poduzetno, u edukacijsku i servisnu ulogu države, tu leži jedina prilika da se okrenu ti autobusi, ne jer se netko pokajao i raznježio nego jer je prepoznao realnu priliku za bolje. Pa i stvaranje klime koja prepoznaje to bolje i vidi ga u svjetlu sve većih mogućnosti u Hrvatskoj za koje ima više nego dovoljno prostora.
Ja sam siguran da će tako i biti, vjerujem i da na temelju rada ove vlade i ukupne svijesti društva a vjerujem kako će i buduće vlade taj put nastaviti, upravo u tom smislu je i moguće razumjeti potrebu za što agilnijim zaokretima iz izvješća EK, jer su one upravo u tom smjeru, neovisno je ovome točno rekla ministrica Dalić kako je Lex Agrokor strukturna reforma, on to jest, a i vatrogasna mjera u ovoj stvari.
Hrvatska se umara od politike temeljene na apelima, ideologijama, riječima koje traže ili obećavaju nemoguće, ona traži i stvara pretpostavke za zdrav i partnerski odnos sa svojim građanima koji im otvara mogućnosti i ne stvara smetnje i zapreke.
V.Z.
Dodaj komentar