Da je pad totalitarnih sustava vrlo uvjetno “sad je sve riješeno” pokazuje i 1945-a i 1990-a, prva je ostavila kosturnica i jama za koje vrijedi svako slovo iz Ivana Gorana, jer Kovačićeva Jama nema predznaka koji bi uz nju bio neodvojiv smislom… drugi izlazak iz mraka možemo prispodobiti usporedbom Bogdana Bogdanovića kao gradonačelnika Beograda i ovovremenskog Šapića, dakle je činjenica da je Bogdanovića simbolički donio krvolok KNOJ-a Krcun a gle koga je donio gotovo polustoljetni razvoj nakon bijega Bogdanovića pred antibirokratskom revolucijom kao početkom pada avnojske Srbije. Bogdanović je u odnosu na Šapića Periklo u odnosu na osrednjeg Vandala. Totalitarni sustavi stvaraju okolnosti u čijim nišama i tajnim ladicama stvarnosti izađu iskreniji i bolji nego u raspuštenoj blagodati demokracija, pa evo vam primjer habsburškog represivnog sustava iz doba bidermayera, po iskrenosti i kvaliteti je književnost tog vremena daleko ispred ferićevske ekspresije nakazne slobode i BDSM stvarnosti koja je inkorporirana i u onu sasvim građansku. Ipak, totalitarni sustavi su na svaki način lošiji a ja i duboko vjerujem i želim suverenu i samostalnu Hrvatsku, plaćam cijenu tog uvjerenja i emocije i na jednu i na drugu stranu, niti tu ljubav želim prostituirati i koristiti kao vrećicu za špeceraj kako to čini konzumno domoljublje, niti ju želim zatajiti kako to traže bounceri na svakim vratima kroz koja bi razvoj Odjeka lakše ušao kad te ljubavi ne bi bilo, moj izbor i moja metafizička kalkulacija. Moja stvar dakle. Sadržaj mog nacionalizma a ne samo suverenizma pak je vrlo..on je neodvojiv od socijalne pravde i slobode za svakoga ali ne protiv svega, ne sjetim se ja uzalud Cesarca i njegovog kvaternikovskog osjećaja slobode, nećemo sad o tome jer ne bi nikoga u ništa uvjerio.
Pad je Vukovara povijesni događaj i nacionalne ali i univerzalne biblijske snage i stradanja o kojima tu govorimo su nespojivi s bilo kojim relativizacijama, nespojivi s politizacijom svake vrste, oni su nespojivi s “dvije kolone” i sa pikadom za političke bodove kakav se uglavnom igra na takve obljetnice. Općenito je odnos prema velikim stradanjima i nepravdama takav da on jasno pokazuje jedno- ma sutra bi opet, opet bi razorili do temelja grad, Grad kao činjenicu a ne samo Vukovar. Postmodernistička agenda je u divljem braku s nepreboljenom samostalnošću Hrvatske stvorila jednu antikulturu sjećanja, danas je i nepristojno reći da se Vukovar smio braniti. Jedno je nepristojno da to ne “ispadne” govor mržnje za ovu šrot ljevicu koja vlada tzv. lijevom scenom i promiče lake droge, legaliziranu prosituciju i trans civilizaciju umjesto vjeronauka….drugo je nepristojno jer je Matoš bio u pravu, a i Paradžik kao njegov stranački kolega, da “kad dođu naši” će sve ovo zbog čega su se pisala pisma iz Gradiške i prije postati namještaj iz IKEA-e, roba samo takva.
Ali nije sve samo takvo i to budite sigurni, i vi koji misle “jesmo ih, Hrvate” pada ta priča i opet ćemo mi, i vi koji mislite “dok stvar igra ću si na ime te slobode upisivati privilegije i povlastice i mirno krasti, samo se trebam zaklinjati u Vukovar i druge Vukovare”. I jedni i drugi ste u krivu. A zašto ste u krivu…evo zašto.
Zato jer je narod i njegov kolektivni i najdublji genij spor ali pravičan sudac, zato jer objaviti nešto u medijima pa će ljudi krenuti zato na neku stranu i neće se otrijezniti jednostavno ne funkcionira. I zato što će se iza novozagrebačkih prozora mnoga žena u kućnoj haljini i hrpom neplaćenih režija stresti od tuge na 18.11.
A to je jače od svih blindiranih vozila, svog politikantstva i prenemaganja od Pupovčevih stilskih aberacija do instrumentalizirane one nekadašnje mladosti koja je poklekla pred onim matoševskim proročanstvom po obrascu iz Duge mračne noći.
Dodaj komentar