Blic i Kurir, ali i drugi srpski mediji izvijestili su da su pripadnici Torcide u četvrtak divljali na benzinskoj postaji “Mola” uoči odlaska u Sofiju na utakmicu Hajduka protiv bugarske Slavije.
“Veleposlanstvo čeka punu i službenu informaciju od srbijanskih vlasti o privedenim osobama i okolnostima privođenja. Očekuje se da privedeni hrvatski državljani danas budu izvedeni pred nadležna pravosudna tijela, kada će biti poznato za što ih se tereti”, rekli su u ministarsvu vanjskih poslova Hrvatske a mi primjećujemo…
Naravno, za što god bio optužen ili upao u neku nevolju u drugoj zemlji, njegova matična zemlja o njemu vodi računa na dva načina- tako da stane iza njega kako bi imao kvalitetnu pomoć i zaštitu ( jer se razbolio ili je uhićen a ne znamo kako će ga se tretirati, jer je izgubio isprave, jer..) i drugo, tako da ga njegova matična zemlja ima na oku jer mi ju na neki način i predstavljamo i imamo svoje odgovornosti kao državljani i kad smo izvan države.
Pojednostavimo to tako – ne smiju nam u inozemstvu raditi što hoće jer je tu naša država, a ni mi ne smijemo u inozemstvu raditi što hoćemo jer je tu naša država.
Ukrasti na benzinskoj veću količini pića i šarati grafite nije kriminal nego prekršajni delikt, huliganstvo je huliganstvo i oni ne smiju odgovarati niti biti tretirani bitno drukčije nego da je Mola u Dugom selu ili Osijeku, ali zašto je to uopće vijest…
Zato jer se od svega radi slučaj pogodan imati neku političku pozadinu, spektakl i naboj – ponašanje nogometnih navijača ne može biti politička tema, ona to jednostavno nije. Niti svastika na Poljudu ne može biti politička tema jer je to kao da Grk i Albanac zajedno kradu radio iz automobila u Budimpešti i posvađaju se pa jedan probode drugoga i to postaje politički slučaj.
Zato jer navijačke nepodopštine postaju vrst aktivnog marketinškog performance tržišta i svojevrsne klake i reketa kojom se može medijski upravljati kako i kad se želi, tko u tom hranidbenom lancu svjesno ili nesvjesno surađuje je sasvim sporedno.
A mi imamo pravo piti i tući se, ako smo nogometni huligani osobito, i imamo pravo upadati u nevolje i spremati drugima nevolje. Ako smo samo navijači onda možemo vatreno navijati, ako pogodimo nekog kamenom u glavu više nismo navijači nego huligani i to je isto način života. Ali nismo političko pitanje niti možemo biti.
Imamo pravo i pisati grafite i krasti konjak, imamo i pravo i obavezu biti za to kažnjeni pa što.
Međutim…zamislimo da se dogodi da netko plati nekom da nacrta svastiku ili nešto viče ili razbija kako bi po načelu odgovornosti za organizaciju sportskih priredaba netko platio kaznu…
A tek da je netko nacrtao svastiku da bi ocrnio, svoju ili tuđu, državu gdje se to dogodilo. A recimo-baš svoju. Pa to bi bio i teroristički i izdajnički krimen. To je značajno teže ponašanje nego ovo prvo- ja sam nogometni huligan, skins, iskreni desničar, ja ću nacrtati što hoću i ok. Ali ako sam to učinio s podmuklom namjerom i primivši novac…to je bitno više nego biti budala koju će se ispendrečiti i sutra pustiti kući.
Kako god bilo, ponašanje navijača i izvještavanje o tom ponašanju, postale su poluge političko-marketinške moći. Jedini lijek je svijest većine o besmislenosti toga da netko razbije čašu a drugi na tome poentiraju ili gube.
Dodaj komentar