Featured Hrvatska Kolumne

Glazbeni Zagreb; Jagoda Martinčević

Kad mi je gospodin Vanja Zlatović predložio temu o glazbi u Zagrebu prva pomisao je bila preporučiti izvrsnu knjigu muzikologinje dr Nade Bezić ” Glazbene šetnje Zagrebom”. Pametno, duhovito, pitko i informativno štivo iz kojeg se može citirati baš sve – od igle do glazbene lokomotive. Druga pomisao bila je – napisati telefonski glazbeni imenik! Od kud početi, dokle stići a da bi barem okvirno predstavilo najvažnija uporišta glazbene protočnosti u hrvatskoj metropoli? Jesu li to prvi zagrebački svirači, ili institucije, autori ili interpreti, pedagozi, profesionalci ili amateri, svjetski glazbeni gosti…,što to zapravo reprezentira Zagreb u memoriji dodanašnje povijesti?  I koga to danas zanima osim uske struke kojoj i sama pripadam a iskustvo mi govori da se tema od struke i ljubitelja glazbe baš i nije jako odmakla od kad postoji. Previše pitanja, nikakav odgovor, pa se i odluka pokazala nekako nasumičnom. Idem pokušati obaviti zadaću ” iz glave” jer ako počnem prekapati podatke i činjenice koje se svakom povjesničaru glazbe čine podjednako važnima ispasti će križanac između spomenute knjige i telefonskog imenika! Biram dakle uzorak koji možda nije do kraja reprezentativan struci ali će možda širem čitateljstvu probuditi pozornost. Ovaj je uvod ,dakle, moja isprika ponajprije glazbenom Zagrebu, istodobno i alibi za sve ono što će ostati izostavljeno.

     Neću početi s biskupom Duhom koji u 11. stoljeću donosi  neumatske kodekse kao najstarije sačuvane glazbene izvore u Zagrebu, nego ću za početak krenuti s najsvježijim primjerom/slučajem u našem vremenu koji premda još uvijek neizvjesnoga ishoda i te kako svjedoči o nekim referentnim a danas neuralgičnim zagrebačkim glazbenim uporištima. Nema tome ni dva mjeseca kako je u javnosti prasnula vijest o prodaji zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Najstarija naša glazbena institucija utemeljena 1827. trebala bi, navodno, otići, na bubanj zbog neprofitnosti djelovanja a tome se je dosjetio u to vrijeme aktualni predsjednik, advokat i svirač u amaterskom orkestru HGZ-a. Nakon što se digla opća graja pa su predsjednika smjenili a on je opet smjenio one koji su njega, isplivale su različite priče i optužbe, medju mnogima i imena već predviđenih investitora/poduzetnika i arhitekta koji su povijesno zaštićenoj zgradi smislili novu namjenu – hotel! No isplivao je i Statut koji kaže da su jedini vlasnici HGZ-a njegovi članovi koji su ga i osnovali a jedan od članaka Statuta izričito navodi da u slučaju bilo kakve nevolje s vlasništvom ingerenciju nad institucijom, pa dakle i zgradom, preuzima Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Umiješao se naravno i gradonačelnik izjavivši da neće dopustiti propast HGZ-a nego će se ako ne bude druge grad pozvati na pravo prvokupa.I on je očito zaboravio na vlasničke odredbe statuta pa je cijela stvar za sad zamrla i svi nestrpljivo čekamo jesen nadajući se da se slučaj Cvjetnoga neće ponoviti i da baš nitko neće noćiti u novom hotelu na prestižnoj adresi!
 Osim glazbe koja, dakako, nigdje baš nije dobrodošla ukoliko ne zarađuje a Hrvatski glazbeni zavod “zarađivao” je gotovo dva stoljeća okupljanjem i muziciranjem, pa i iznajmljivanjem prostora ali opet samo glazbi, točnije Muzičkoj akademiji koja je i iznikla iz škole i Konzervatorija HGZ-a a čijim je odlaskom u novu zgradu blagajna ove udruge muzikalnih građana ostala u oskudici. Dalje o ovoj priči u ovome trenutku ne bi trebalo no uputno je zadržati se još barem na tren kod nekad popularnog Glazbenjaka.
  Uz njega se vežu važna imena hrvatske glazbe poput Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca koji je posve profesionalizirao glazbeni život grada neumorno podučavajući brojne generacije a u opusu koji broji više od tisuću skladbi ostavio je i najomiljeniju hrvatsku operu “Nikola Šubić Zrinski”. No manje je poznato da se među počasnim članovima HGZ-a našao i proslavljeni Franz Liszt koji se zatekao u Zagrebu kolovoza 1846.godine, one iste u kojoj je samo nekoliko mjeseci ranije u ožujku praizvedena prva hrvatska opera “Ljubav i zloba” V. Lisinskog Na prvi pogled ova dva događaja baš ništa ne povezuje no kako povijest, pa tako ponekad i glazbena, ima veze s politikom tako su se “sukobili” u ljubavi i zlobi svjetski glasovirač, omiljeni skladatelj i veliki ljubimac žena i ubogi Lisinski kojeg svijet nije nikada prepoznao. Naime romantični Ilirci toliko su mahali svojim opernim prvijencem da su se narogušeni mađaroni vrlo brzo odlučili na kontru i pozvali na gostovanje planetarno popularnog Mađara koji je svoj koncert održao u starom kazalištu na Gornjemu gradu, u istom prostoru u kojem je svjetla pozornice ugledala i Lisinskijeva opera. Ishod je bio zapanjujući. Liszta su svi slavili, ni Ilirci nisu imali ništa protiv, što više HGZ mu je udijeli počasno članstvo i tako je ova mala krimić priča završila na opće ( privremeno) zadovoljstvo.
     Kad već spominjem kazališni prostor bez kojeg glazba ne može, valja istaknuti da su se opisani događaji odvijali u takozvanom Stankovićevom kazalištu na Markovu trgu koje je naslijedilo starije Amadeovo u Demetrovoj ulici.Možda ga i ne bi bilo da bogati zagrebački trgovac rodom iz Zemuna Kristofor Stanković nije na bečkoj lutriji ulovio glavni zgoditak i velikodušno ga uložio u gradnju novog kazališta koje se sve do izgradnje Hrvatskoga narodnog kazališta 1895. kakvo danas poznajemo nazivalo njegovim imenom! A autor prve hrvatske opere svoju je zadovoljštinu dobio tek 1973. otvaranjem nove koncertne dvorane  čime je zatvoren trokut HGZ – HNK – dvorana “Vatroslav Lisinski” – u kojem najčešće stoluje glazbeni Zagreb.
    Bez prostora glazba dakako ne može a još manje bez autora i onih koji autore reprezentiraju. Nedavno je netko napisao: da nemamo Teslu i Vatrene svijet ne bi znao za Hrvatsku. Možda.No koji to svijet i koja Hrvatska? Današnji globalizirani obzori zasigurno su manje zainteresirani za kulturu, osobito onu iz glazbene prošlosti jedne male kiflasto zaobljene zemlje koja je danas nogometni vice prvak svijeta. Ipak, bit će da su u razno raznim memorijama još uvijek prisutna neka hrvatska imena koja su u protežnosti vremena i svijetu značila ono što je taj specifičan svijet značio sam sebi. I obrnuto, osim naših koji su umijećem pjevanja, sviranja, plesanja ili skladanja oplemenili svijet, imena onih koji su nam stizali u goste svjedoče o Zagrebu kao svjetskoj metropoli glazbe. Na žalost više nekad nego danas!
   I sada bi se ovaj tekst morao pretvoriti u telefonski imenik da bi se barem pobrojala imena jednih i drugih. Stoga je odabir doista restriktivan, vjerujem i reprezentativan. Zadržat ću se samo na pjevačima i skladateljima-dirigentima iako je grijeh izostaviti velika imena pijanizma ili guslače koji su nas pohodili no nema mi druge nego spomenuti se onih koji su na određeni način primili zagrebačko glazbeno cjepivo. Među prvima i najvažnijima u 20.stoljeću svakako je Richard Strauss njemački skladatelj koji nikakve veze nema s bečkom dinastijom glazbenika istog prezimena a koji je u Zagrebu glavom i bradom ravnao izvedbom svog “Kavalira s ružom” l916., samo četiri godine nakon drezdenske praizvedbe! Sljedeći svjetski genijalac Igor Stravinski pojavio se kod nas prvi put 1926. kao glasovirski pratilac velike Maje Strozzi- Pečić koju je Thomas Mann u svom “Doktoru Faustusu” nazvao “najljepšim glasom obiju hemisfera! Uz malu digresiju koja nam kaže da je Maja Strozzi bila kći markize Marije Ružičke Strozzi najveće hrvatske tragetkinje i majka Borisa Papandopula najvažnijeg hrvatskog skladatelja našeg vremena,eto, poveznica onih zlatnih niti ulančanih u povijest ali i sadašnjost kulturne sredine koja ponekad zaboravlja što je imala. No vratimo se ekscentričnom i genijalnom Rusu Stravinskom koji još jednom dolazi u Zagreb 1963. kako bi dirigirao na Muzičkom biennalu Zagreb. Naravno da je ushitio sve živo, ali ne i osoblje hotela u kojem je odsjeo tragajući bjesomučno za madracem “bez udubine” iako je, po svjedočenju Milka Kelemena, upravo za njega stigao novi,talijanski. Na koncu je ustanovio nakon tko zna kojeg testiranja da mu stari odgovara pa su i bijenalski oci mogli odahnuti sretni da će na tada još mladom festivalu suvremene glazbe otac “Posvećenja proljeća” mirno spavati!
Konačno tu istu 1963. valja zaključiti sa zagrebačkim posjetom Dmitrija Šostakoviča koji je došao pogledati našu izvedbu “Katarine Izmjalove”, opere koja mu je svojedobno u ždanovljevskoj domovini priskrbila silna poniženja od kojih se nikada nije oporavio.
       I kad smo već kod velikih Rusa s onim najvećim u njegovu vremenu započinje i plejada svjetskih pjevača u Zagrebu. Godine 1935. Fjodor Šaljapin pjeva u HNK-u svog proslavljenog Borisa Godunova, 1941. s Kraljevskom rimskom operom dolazi nasljednik Carusa Benjamino Gigli kao Radames u “Aidi”, 1959. gostuje tada najbolji svjetski Scarpia Tito Gobbi  a 196O. Mario del Monaco izaziva senzaciju pjevajući u operi “Pagliacci” osim glavne uloge još i baritonski prolog maskirajući se pred zastorom u nesretnog komedijaša! Del Monaco pjeva i don Josea u “Carmen” a pri dolasku na pokus pita: grizu li za uho i vaše zagrebačke Carmen? Zgražanje i nedoumicu sam razrješuje iz opreza jer je netom prije Zagreba u beogradskoj operi doživio temperamentni proplamsaj tamošnje primadone!
       I nije to sve vrišti jedna današnja reklama doduše za kobasice, no isto je i s velikim pjevačima u Zagrebačkoj operi .Bilo ih je barem stotinjak, velikih i najvećih, zadnje takvo ime koje pamtim je Nicolai Gedda kao Cavaradossi u “Toski” 1986. U međuvremenu primat gostujućih zvijezda osobito zadnjih godina preuzela je dvorana “Lisinski” pa su tako Zagrepčani mogli čuti i Thomasa Humpsona, Elinu Garanču i Željka Lučića danas prvog svjetskog baritona. Puno premalo u odnosu na prošlost, takva su, kažu vremena, a naša publika hrli i puni Multipleks kino dvorane koje izravno prenose opere i balete iz Metropolitana i drugih svjetskih glazbenih središta. Protočnost glazbenih senzacija nije zamrla, samo je promijenila tehnologiju pa i broj primatelja. Ipak, upitate li bilo kojeg glazbenog fana u pravilu će reći kako nema zamjene za izravni kontakt s opernim medijem.
       I konačno ono što nas ponajviše veže uz globalnu percepciju hrvatske glazbe u svijetu najvećih naši su umjetnici velikih međunarodnih karijera. I ovdje treba restrikcija za ovaj napis pa će stoga s puno poštovanja ipak morati mnogi biti izostavljeni.Od starijih mlinarska kći iz Vezišća Milka Trnina bila je i ostala jednom od najvećih wagnerijanki, najbolja Toska koju je autor Puccini ikada čuo a koja je osebujnom skromnosti dala uništiti sve svoje tonske zapise! Uz nju Lošinjanin Josip Kašman koji je pjevao na otvaranju njujorškoga Meta, a zatim uz mnoge preskoke velika Zinka Kunc Milanov s najljepšim sopranom 20. stoljeća i najduljom primadonskom karijerom u Metropolitan operi, čarobni mezzo Ruže Pospiš Baldani u godini 1OO.obljetnice opere najtraženijom Carmen u svijetu, Dunja Vejzović koja u mnogostranosti svoje karijere također slijedi put najpoznatijih interpretkinja Wagnera, anđeoski glas Norme i Aide Ljiljane Molnar Talajić od Veronske arene do Meta i Bečke opere,
Dragica Martinis i Sena Jurinac  ljubimice Beča kao i tenor Josip Gostić, Biserka Cvejić, Vladimir Ruždjak i Tomislav Neralić među posljednjima s takvim karijerama, sve do mladog Tomislava Mužeka kojem se već nasmješila operna sreća dovevši ga do Bayreutha kao posljednjeg u nizu hrvatskih wagnerijanaca.
      Restriktivni telefonski imenik je na žalost gotov. No ima i neizbježni dodatak bez kojeg bi glazbena protežnost Zagreba u vremenu i prostoru bila nepotpuna. Jakov Gotovac autor je opere “Ero s onoga svijeta” koja je doživjela devet prijevoda, čak i na finski jezik, i nebrojene inozemne izvedbe, Milko Kelemen i Ivo Malec autoriteti su suvremene glazbe u svijetu, Lovro pl. Matačić najveći je hrvatski dirigent svjetskog imena do danas, Milko Šparemblek bio je ravnatelj Metovog baleta i utemeljitelj “Gulbenkian” trupe, Mia Ćorak Slavenska  primabalerina Meta, Ivo Pogorelić i danas je magnet svjetskog glasovirskog auditorija…! Ima još! No i ovo je dovoljno da možemo ustvrditi: Hrvatska nije samo zemlja Nikole Tesle nekad, i Vatrenih danas.Od svih umjetničkih grana glazba je ostavila najdublji trag koji traje zahvaljujući suvremenim medijima. Bez njih nestala bi u trenutku u kojem je nastala. Jer Klovićeva minijatura ostaje kao i Meštrovićeva skulptura, ili zapisana Hasanaginica koja je oduševljavala Europu. Hoće li tog eteričnog glazbenog traga  biti i u budućnosti? Ovisi. Ponajprije o talentima koji se rađaju. Nipošto o okolini jer oni najveći uvijek se znaju brinuti o sebi kako bi plodove svojih darova posvetili i domovini.Većina najvećih koje sam uspjela izdvojiti uvijek se vraćala doma.
            Jagoda Martinčević

Zahvaljujemo Gospođi Martinčević, povjesničarki glazbe, glazbenoj kritičarki i urednici s daleko najviše znanja, autoriteta i razumijevanja glazbe, okretnog i lucidnog, sasvim prepoznatljivog i  osobnog pristupa, jezika i duha.

 

Centar za postavke privatnosti

Nužni kolačići

Ovi kolačići su nužni za ispravno prikazivanje stranice

PH_HPXY_CHECK, _ga, _gid, catAccCookies, gdpr[allowed_cookies], gdpr[consent_types], tk_ai, wordfence_verifiedHuman, tk_ai, wordpress_test_cookie

Marketinški kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo vam prikazivali relevantne oglase

1P_JAR, APISID, DSID, HSID, IDE, NID, SAPISID, SID, SIDCC, SSID

Analitički kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo lakše pratili analitiku stranice i izrađivali statistiku.

DSID, IDE, KADUSERCOOKIE, KTPCACOOKIE, dp

Other