photo novi list
Prvi je dio resumea slučaja teške tjelesne ozljede i svega što je pratilo slučaj sasvim jasan. Rekli bi to narodski ljudi “sve do jednom” i time upozorili na činjenicu da kad je naše ponašanje na neki način rubno ili prekorubno da mi u tome budemo s vremenom sve hrabriji, sve sigurniji u sebe i sve sigurniji u naš dijalog sa sustavom koji nas već nekako smjesti u neku ladicu i podnosi nas ili nas sprječava izuzetno nevoljko. Iz nekih razloga, kojih već, u nekom času i kad mi budemo za stepenicu dublje u onom u čemu smo bili a sve bude bitno tvrđe.
On niti prije nije bio “oficir s ružom” sve je to nekako išlo, u nekom času sve bude gotovo slično ali korak jače i nešto se zavrti i završi bitno teže i drukčije. U filmu Mississippi u plamenu (eng. Mississippi Burning) Alana Parkera iz 1989. je opisano slično, tada je bilo sve skoro slično u jednom ponašanju jedne skupine dok nisu ušli u Hooverovu žižu pokoravanja Juga i sudstvo je postupilo značajno teže nego se na početku bavljenja sustava s tim ponašanjem činilo. Toga je svuda, netko tuče ženu primjerice ili dila po malo, malo se prešuti, malo nagodi, malo ovako i onako, odjednom sve ode u drugom smjeru tako da nastane nova kvaliteta problema koji značajno zakomplicira posljedice.
Da je znao što će sve biti, on sigurno ne bi ovako, koliko god popio, bio pod steroidima (to ima svoje) i bio siguran u sebe na temelju svog iskustva.
Ono što sve najviše u ovom slučaju (prvostupanjska je 5 godina bezuvjetno, a naravno da i ne može biti drukčije) najviše zanima je- koliko je javnost utjecala na presudu. Ne bi smjela. U anglosaksonskom svijetu se ne krije da utječe ali on je i sazdan, taj pravni poredak, na filtriranoj kroz porotu ( ali i šire, kroz stav javnosti) činjenici da sudi ne država po inkvizicijskom modelu nego narod, pleme rekli bi jer je temelj svega u tom shvaćanju društva da “mi” sudimo kao kolektivitet a ne sudac tek kao sila odozgor.
Javnost, očito, jest utjecala. Nemoguće bi to bilo izbjeći i zato jer niti jedan sudski postupak nije tek pravna utakmica ovlaštenog tužitelja (državnog odvjetništva kad se goni ex offo) i obrane. Nije zato jer koliko god okvir Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku bio hladan i razmjerno logičan set pravila a opet ostaje da država brani štićene vrijednosti u kojima pri odmjeravanju kazne ona kroz sud kao svoju vlast, ona ..kaže čl.50 –
svrha kažnjavanja je da se uvažavajući opću svrhu kaznenopravnih sankcija izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
Ovo zadnje uračunava pažnju javnosti, ne jer nalaže taj dio da se bude stroži koliko bi bio veći propust u – utjecanju na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja kad se ne bi bilo svjesno koliko bi taj propust više štete učinio društvu kad bi ga se počinilo.
A je li bi vi drukčije….pa, nađe se uporišta i za 3g i šest mjeseci ako se hoće. Možda ne bi. I da, posredno je to, možda, i zato jer ne bi imali razloga zamjeriti se javnosti na blagosti. A da u ovome ima i “gledajte, ipak smo mi država”, to je sigurno.
Dodaj komentar