Featured Hrvatska

ČOVJEK KOJEG SU HTJELI I CRNI I CRVENI A NISU GA IMALI

Na fotografiji je Stepinac na počasnoj bini 1945. u vrijeme kad ga se kod pobjednika smatralo pastirom ali pastirom koji bi se trebao odvojiti od Vatikana i crkvu vezati uz državu, umjesto toga on piše pastirska pisma o progonu svećenika, ali i poraženih vojski i civila. Bio je na korak od nedodirljivosti u novom režimu ( najviše je on bio po volji državne vlasti prije rata)….i u onom prije se postavio slično, jednostavno ga je odbio podržati bez da mu upućuje snažne kritike. Citirat ću Stepinca dvije i pol godine prije, 25.10.1942. na svetkovini Krista kralja u katedrali kad on postaje nepoćudna figura koju se više ne prepoznaje niti lojalnom –  
“No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima! « (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: »I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!« (Mt 6,12).  Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?”. Nije bilo vlastima NDH drago to čuti, Luburić je zaprijetio nadbiskupu a on se još otvorenije suprotstavljao rasnim zakonima. Nije bilo drago niti nacistima, za slične riječi je minhenski biskup stradao u atentatu, vrlo je bio blizu i on.
Da , on jest podupro prelazak Srba na katoličanstvo u NDH, i u uputi svećenicima istakao neskriveno dvoje- da se ne daju iznova sakramenti kod tih prijelaza koji se rade iz nužde jer su ih oni već primili, i da se to čini privremeno “dok ovo zlo ne prođe”, pa..zlo je prošlo a došao je drugi režim koji mu je bio također mrzak. Ali kad ga je on odbio biti njihov čovjek, taj ga je sudio i zatvorio. Nije bila mala stvar za Tita imati Stepinca u internaciji, osobito zbog zasluga u otvorenom suprotstavljanju rasizmu i šovinizmu, zapad je bio ogorčen. Ali da, kod bombardiranja hrvatskih gradova sipao je on strijele i na zrakoplovstvo SAD i Velike Britanije.
Da budemo jasni, ovaj srpski dobrovoljac (čak poručnik) iz I svjetskog rata bio je žestok antikomunist, mrzio je strastveno komunizam koji je vidio razarateljem obitelji i društva. O ulozi žene u društvu bio je jednako konzervativan i krut. Ali rasist ili šovinist nije bio sigurno. Bio je prvo katolik pa tek potom Hrvat, humanist je na način koji iz ovog proizlazi nesumnjivo bio. Kod osnivanja NDH bio je sumnjičav ali zadovoljan (“krv mi je brže potekla”), vrlo brzo on postaje kritičan kao malo tko u porobljenoj Europi. O Jasenovcu on piše – Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u dosta propovijedi, koje su bile javne i imale među ljudima veliki utjecaj  iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio rasnu deologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi.

Ustaška tajna služba piše o njemu- »Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341). Komuniste dakle nije štedio manje, pa.. ” Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj  i koji bi htio negirati osobnog Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida…..možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
On je pozdravio oba režima, pošteno je reći da je od prvog očekivao više i razočarao se više. I imao sudbinu da istodobno bude slavljen kao antifašist i humanist na zapadu a da u svojoj zemlji bude zatvorenik prikazan kao protivnik bratstva i jedinstva. I jedni i drugi su njegove vatrene propovjedi zabranile tiskati i raspačavati. Zlato koje je tobož nađeno namjestio mu je suradnik režima.  Jest, Dijana Budisavljević je tvrdila da je mogao učiniti puno više. Da, von Horstenau mu je zamjerao protivljenje Austriji u doba I sv. rata ali ga je pomagao i obratno, u bezbrojnim intervencijama za spas njemu sklonih građana.
Bio je predmet opovrgavanja i sad je, uvijek zbog politike i zbog svoje odanosti Vatikanu, većoj nego Zagrebu kao pavelićevskoj i titovskoj metropoli. Zaključimo i da je bio strog i hrabar u tome, pa mislio tko da je mogao učiniti više za čovjeka, bilo u kojoj od nedaća koje su ljude snašle.

On je bio strog i konzervativan, nemilosrdan prema sebi i humanist u temelju. Nesklon svakoj nacionalnoj i klasnoj mržnji sasvim otvoreno i u tome fizički hrabar. I beskrajno pogodan za sotonizaciju i za idealiziranje. Njegova beatifikacija je posljedica protivljenja progonima u NDH i kasnije a opovrgavanje iste je posljedica politike koja se drži lažne komunističke propagande o njemu koju se koristi za potrebe histerije mita o kolektivnoj krivnji opet u 90-im i danas. Bitno- danas ne postoji u Hrvatskoj niti drugdje stranka ili politika koja bi stajala na sličnim pozicijama s kojih je on djelovao. Stoga je malo koji tekst o njemu oslobođen inžinjeringa.

— 
Vanja Zlatović——–

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara