Hrvatska Osvrti

BENKOVAČKI PIŠTOLJ, HRVATSKI GRAL

U rano doba moje mladosti, 18.3. 1990. stariji pripadnik srpske manjine Boško Čubrilović pokušao je atentat na predsjednika HDZ-a, e, sad, pravim ili tek, ne-pravim, pištoljem. To nije više važno, Tuđman je i tako postao predsjednik, dobio rat, stvorio državu, pa što god tko rekao. A ni Boška više nema, niti parola “hrvatska lisnica u hrvatskom džepu” niti Martića, niti Miloševića, samo je još Šeks tu, a i Manolić, koji je oduvijek tu. Drugo je povijesno, a ne Boško Čubrilović.
Toga dana, u sekundu, svaki hrvatski čovjek je znao je li pištolj bio pravi ili ne. Nitko tko je bio sklon Tuđmanu nije izrekao “možda”, nitko od onih koji su na HNK vješali i godinu kasnije “staru zastavu”, nije rekao “možda”, znao je da je pištolj bezopasan.
Prošle su bitke, sumnje u prodaju Vukovara, Posavine, nesporna kriminalna privatizacija dok su borbe trajale, pobjede, nagodbe, projekt Herceg Bosne, sve je prošlo i danas je, ali u svakom času zna svatko “je li pištolj pravi”. 
Kad je hapšen Bandić, ljudi su znali je li optužbe stoje, kad Milanović vrati Glavašu odlikovanja koja mu je Josipović oduzeo, svaki njegov pristaša zna da “je Zoran napravio što je morao”, mi…. nemamo možda. Vladajuća istina o prostituciji kod krkana je – žene se vole prostituirati. Može se znati da je istina puno dublja i mračnija , i seže u trgovinu ljudima, ne. Jer mi nemamo možda.
Ne da ga nemamo jer smo mi sigurni u tu “našu istinu”, nas neka prava istina.. kao navika  kolektiviteta, uopće ne zanima. Jer istina je tu “ono što treba reći”. I to nije neko, što treba reći jer tako treba, mi u svom mentalitetu i nemamo neku drugu istinu nego koja nam treba, mi koncept objektivnog još nismo niti zamislili. 
Mi znamo tko treba biti na čelu Vrhovnog suda, iako su te ovlasti sasvim nespojive s razlozima koji mogu biti politički, jer nam tako treba. Treba nam da “naši”, vode sudove, sve sudove. Mi i ne krijemo da time želimo politički i izvan ovlasti vladati sudstvom. Nas ovlasti ne zanimaju, niti trodioba vlasti, sve te knjiške gluparije meda ne nose. Nama je ono što vjerujemo, ono što je bilo, i ono što nam treba jedna nerazdvojiva i emocionalna točka. 
Dakle Mavrović je bio pred pobjedom, Lewis se i izvukao, mi smo bili pred Banja Lukom, namolio je Tuđmana zapad i  “ajde stani”. 
Ali ljevica u tome nije niti za vlas kose drukčija, ona zna, da je neki vlč pedofil, koliko ovi znaju da nije.
I to je već na osobnog razini tako. Nema pojedinca od Prevlake do Iloka, kojeg nije život sto puta izdao, sve naše biografije su parade nezahvalnosti, partnerstva su lopovluci, sve je binarno, jednostavno, i bez možda. 
Evo, i autor je gad, jer ne misli da je mafija poražena jer Benčić nema skupu torbu, jer mislim da se muškarci mogu zalagati za prava žena, jer sumnjam da je Jasenovac bio SPA centar, i jer sumnjam da je ubijeno 400 000 ljudi. 
Dakle taj pištolj je sukus, paradigma, gral, našeg refleksnog mentaliteta u kojem je jedino jasno da je sve jasno. A drugo nam  i ne treba.

Tako, mi čak i ne lažemo. Jer laž ne može postojati bez istine, a istina je što nam politički treba, pa i ne može postojati drugo. I, ako promijenimo stranu, ili nam ono više ne treba, benkovački pištolj isti čas postaje pravi ili obratno, to što on negdje leži sve te godine je nebitno. On je uvijek onaj i onakav, kako i treba biti. Nikome, nikad, ne postoji istina koja mu ne odgovara. Samo može biti da svijet krivo misli, pa nam to ne odgovara. A vještaci, linijski suci, i Županijski u Osijeku, su nepravedno zaboravili da smo ih potplatili.

photo Jutarnji

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara