Zagreb je, konačno, odahnuo. Prijelomna vijest je da je Bandić uzimao mito, da je vrag živio među poštenim svijetom kao prerušen vuk iz Crvenkapice, vijest je obišla gradom i srcima ljudi, oni su još u nevjerici. A to su ljudi više u nevjerici što su njegovu vlast nad gradom jače i upornije podržavali, sve ne znajući kakvog monstruma imaju kraj sebe.
Tko bi samo posumnjao u čovjeka iz lože HNK, koji u društvu državnog odvjetnika gleda na pozornicu, veseli se, plješće i poskakuje. Danas jedan zastrašujuć članak opisuje kako bi se čak reklo “moramo financirati jedan mali poklon, njemu se praznih ruku ne ide”, eto, a tko bi se tome nadao. A zvuči kao javna stvar, vidiš, njemu se praznih ruku ne ide. Malo to podsjeća i na Mamića, isto je živio tiho i neporočno, odjednom se pokazalo da… pa on je bio benigni i samozatajni organizator rođendanskih proslava, povučen, skroman, bez mrlje. Sportaš, vizionar, radnik. Kad odjednom.. paf, osječki suci su prelomili stvar, i sami u šoku, a.. .
I opet, ovo vraća u doba Ive Sanadera, čovjeka kojem su svi toliko vjerovali, a…. jebali nas sve braća Grimm… stalno se nose torbe gotovine, stalno se čudimo iznova, i stalno netko za koga mislimo da će isto pasti, ne padne. I svi padnu tek kad oslabe, ili umru. Do tada i pljušte optužnice, ali eto, te optužnice ili nemaju sreće, ili bude pravda spora. Sad ćemo vidjeti, uskokovci su tu najmanje krivi, a i jedino što imamo. I u tom članku piše kao zanimljiv kuriozitet da je Velja Nevolja, beogradski kralj ćevapa, imao hrvatski pasoš, uh, jebo svoju mater, pa nije valjda i to nabavljeno preko Bandića, kaže članak da je to uobičajeno. I piše se o stolnim svjetiljkama od preko 2700kn, o Petrinji nakon potresa koja, to je valjda zbog austrijske prošlosti, nešto kao mali Zagreb nakon potresa.
A svi mi znamo što je, ajde da ne lažemo baš tako masno, to uništi arterije. Jedan tihi društveni ugovor postoji od početka, nije to HDZ pisao, nego od holdinških pisarnica do zdravstva, od janafskih, istarskih, do svakih drugih i desetih nakupina moći, jedan paralelni običajni koloplet… da tko je u prilici, da se njemu praznih ruku ne ide. I da to svi, ne neki nego svi, na bar jedan amorfan način znaju, ali opet biraju tako, ili nekad drukčije, pa ako za prvu ruku to drukčije drži vodu, onda polako prokaplje kao šindra. Mi ako umremo, i sve smo platili, ipak pitamo “je li imaš nekog na groblju”, mi drugo ne znamo i ne vjerujemo. I tko god je, do sad, kretao vratiti opljačkane milijarde, ih nije našao i vratio, ali se sam bar udebljao. Da je tako, to je mjerljiva i dostupna činjenica.
Kod nas ni vjetar ne puhne, i okrene propeler na vjetroelektrani, pa da je to čisto. Mi u korijenu, u drugo ne vjerujemo, mi prve dvije ruke uopće i ne računamo, nego se borimo za treću. Za kraj zlobno ali iskreno, tko je u stanju reći da nema korelacije između mjera za smanjenje štete posljedica pandemije i potrebe da se korisnik mjera cijepi, već pokazuje da je u stanju reći očito nelogično, ali ako mu treba da će reći. A to nije vrhunska predispozicija za borbu sa samim sobom, kad se bude u iskušenju. Daj Bože i kozmosu da nije tako.
Dodaj komentar