Što je krilo, čega je sjećanje i što je danas Bleiburško polje. Gdje su se predale tisuće pripadnika domobranskih, njemačkih, ustaških, kozačkih, četničkih formacija i tisuće i tisuće civila. Što se dogodilo i što se događalo oko obilježavanja tih događaja. I što danas znače, u svjetlu svijeta koji živimo.
Dogodilo se to da su se kroz Zagreb i prema britancima valjale i probijale stotine tisuća ljudi koji su se nadali različito. Nijemci su se nadali vratiti kući, Hitler se ubio, kapitulacija je potpisana i po svim pravilima mislili su da imaju pravo biti razoružani i vraćeni u svoja sela i gradove i živjeti civilnim životom, naravno da su neki imali veću nelagodu nego drugi. Kozaci uključeni u waffen SS nisu se htjeli vratiti kući jer ih je tamo čekala sigurna smrt zbog veleizdaje . Domobrani su različito mislili i htjeli ali u pravilu se domobran i seljak isto tako želi vratiti u svoj kraj, mnogi od njih su već bili partizani i domobrani i opet, kako bi ih sila natjerala, mobilizirala ili pokupila u nekom sukobu. Oni su imali i nesreću da su nedugo prije tog povlačenja svi formalno i bez svoje volje”postali Ustaše”. SS sastavljen od Bošnjaka se isto nije nadao dobrim uvjetima predaje. Četnici su dijelom, jednostavno bježali a i povlačili se skupa sa snagama NDH s kojima su zajednički djelovali u Bosni na temelju sporazuma iz 1944., neovisno o prijašnjim aranžmanima koje je vodila njemačka strana. Oni, svi “tvrđi” računali su na novu konfrontaciju zapada sa SSSR i komunizmom u što se računao Tito. Civili su bježali od partizana, konvertiranih četnika, Bugara, svega, dijelom radi osvetničkih represalija koje su bile nedvojbene, dijelom zbog ustaške propagandne kampanje zbog koje je kasnije nastao u emigraciji težak sukob Pavelić-Luburić, ovaj zadnji je bio pobornik nepovlačenja i predvidio je neuspjeh ovoga biblijski masovnog kretanja s puno nade koja se pokazala pogrešnim odabirom. Pavelić je u tijeku tog kretanja i nakon Celja, nestao. Luburićev je automobil bio nađen blizu Samobora, on je bio sigurno najagilniji ustaški čovjek, nesumnjivo izvorno kriminogen i sigurno višestruki igrač- brat mu je bio partizan, on je u Jasenovcu držao i predsjednika HSS, Mačeka jer ustaški pokret je u njemu vidio neprijatelja a Maček je osvanuo u SAD.
Englezi su se dijelom uplašili množine tih ljudi a dijelom nije bilo vrijeme za neku konfrontaciju, na salveti je 50/50 i njihova zapovjed, čuvena, glasi “očistiti ploču”. Uglavnom, u dvorcu nad poljem je Milan Basta ispred pobjedničke strane dao ultimatum sat vremena za predaju i na samom polju se odvijala predaja i razoružavanje onih koji su bili naoružani. I stotine suicida onih koji su očekivali najgore i proboj nekih grupa Crne legije, nešto waffen SS kozaka i veće grupa četnika, tako i dio PTS-a (poglavnikov tjelesni zdrug). Oni su završili “na zapadu” gdje su stigli slično kao danas ilegalni imigranti. Pisac ovog članka u detalje pozna 40-e ali tu sve pišemo tek najopćenitije. No..prekaljeni veterani koji su se probili su tražili “gažu”, mnogi su završili u latinoameričkim državama, Legiji stranaca a mnogi su radili za zapadne službe, za UDBA-u, mnogi su bili izručeni, ubijeni, svašta je bilo s njima. Drugi su se predali i postali predmetom teških zločina, negdje i nekad selektivnih a negdje i uglavnom ne. I krenuli u kolonama prema kaznionama na jugoistok, usput ostajali u jamama, pećinama, ispod obilaznice maribora i najviše po šumama. Oko tri mjeseca je to trajalo tako a onda jenjavalo nakon jednog akta sa samog vrha pobjedničke sile.
Razmjeri tih zločina su stavljani u odnos s razmjerima zločina poraženih, najviše NDH, ta su zbivanja bila zabranjena povijest koju je tek tu i tamo spomenulo neko pero s pobjedničke strane, primjerice Šibl, ali i drugi. I Stepinac. On je ostao u Zagrebu a kako je uistinu žestoko istupao za vrijeme NDH protiv progona Srba i Židova, svog takvog osobnog ustroja, sad je istupao protiv novih progona i istina je da su se neki od njih odvijali na istim lokacijama, npr Dotršćinskoj šumi. Ali uskoro je uhapšen i dalje znamo. Zavjet šutnje o ovome bio je decenijama gotovo potpun, on je doveo i do preuveličavanja tih stradanja u numeričkom smislu koliko i onog oko Jasenovca a tzv ekstremna emigracija je od tih zbivanja radila što je htjela, realno…nju je UDBA i značajno kontrolirala a i ekstremizirala, postojao je i Počasni bleiburški vod, postoji i danas.
Danas postoje dvije paralelne vizije ovih vremena- jedno koje smatra da su to tragična i teška uspomena jednog teškog vremena u koje se vrijeme računa i period 41-45. I drugo koje misli da su ti ljudi koji su ubijani tako i zaslužili, ili da su (u drugoj inačici) zbor svetaca i to što crnije odjeveni to većih. Ali osnovno, to je geopolitički poligon u pitanju “kakvi su Hrvati”, pa ako su to ljudi koji samo obilježavaju uspomenu na teško stradanje to konvenira EU percepciji jednog naroda dok se ovi “ne EU” nego pogleda prema Orbanu i Putinu, nadaju da će se pojaviti bar desetorica u nekoj nazi odori jer oni njih vole, dijelom i posredno obratno.
Katarze tu neće biti nego će splasnuti ekstremi to više što se konfrontacije na kontinentalnoj razini budu spuštale a rasti što budu rasle. A stvarnost je i tako ukupno neupotrebljiva za uopćavanje. Sva jugonostalgija, sva nostalgija za režimima iz 40-ih, sve je to tlapnja zapravo i ima svoje mjesto u svijetu stvarnosti i politike samo u današnjim podjelama. A one nisu niti nacionalne niti u duhu ideologija XX stoljeća. S neke općeljudske strane, naravno da su ta zbivanja bila prvenstveno gruba i tragična, time ne opravdavaju niti umanjuju niti jedna druga zbivanja prije svibnja 45 niti poslije.
A ekipa index.hr, nesretna što nema bar kamiona najcrnjih ustaša, dramatično izvještava ” Ali. Naši reporteri vidjeli su više muškaraca kako poskrivećki piju gemište i pivo.”
Dodaj komentar