Featured

Što austrijski biskupi ne daju i zašto?

photo CNN


Upravitelj austrijske biskupije u Koruškoj odbio je zamolbu Hrvatske biskupske konferencije te zabranio da se ove godine održi misa na Bleiburškom polju. Definirajmo uopće pitanje oko stava katoličke crkve u Koruškoj koji se protivi komemoraciji stradanja iz svibnja 1945. na svom tlu i drži kako je tu drugorazredno općeljudsko i duhovno a da se komemoracija politički a dijelom i revizoistički odnosi prema svom povijesnom temelju.

Pitanje glasi- ako su stradanja civila i poraženih vojski nakon predaje na Bleiburškom polju povijesna činjenica (jesu), u čemu se sastoji problem da se stradali komemoriraju svjetovnim obilježavanjem i vjerskim obredom a da se to ne drži političkim nego čovjekoljubnim i vjerskim skupom. Pokušajmo zajedno.

Na fotografiji je redovita godišnja manifestacija sjećanja na žrtve prve atomske bombe bačene u osmom mjesecu 1945. na Hirošimu. Stradali civili i vojska koja se predala ili civili Hirošime, oboje od strane sila pobjednica i oboje su slučajevi sličnog prekoračenja običaja rata, oko japanske inačice sjećanja ne postoje bitne dvojbe. Američki mediji ne divljaju oko te manifestacije niti japanski sudionici govore o američkom zločinu nad imperijalnim Japanom, nitko ne uzvikuje Banzai niti se čini kako skup sugerira da bi svijet bio bolji da je Japan jače nagazio na otočju Midway i drugdje, možete to jasno vidjeti na video zapisima a i Obama je rado isticao – uspomena na žrtve Hirošime ne smije izblijediti. O nekom odjevenom u uniformu imperijalnog Japana nema niti govora a uopće se ne žali za kapitulacijom i porazom. No dobro.

Stvar je da su se svi povijesni događaji iz 40-ih uvijek, tako i sad, zadržali kao poprišta ideološke borbe a za potrebe one političke. I Jasenovac i Bleiburg i svaki, oni nikad…od 1945. kad se tek razvijala nova povijest pa do sad, nisu transformirali iz traume s potrebom i svrhom u nešto drugo, i Pasje groblje u Crnoj Gori i stradanja četničkih formacija na Neretvi niti stradanja dalmatinskih brigada na Sutjesci, nigdje i ništa sve od Gline i Srba do obilaznice oko Maribora nije iskoračilo iz sadašnjosti i postalo povijest. Naravno, bahati koruški svećenici imaju tu i malo “ne radimo ni mi za svoje kako bi mogli pa zašto bi vi za svoje a na našem terenu”, a upravo Koruškom vlada najdesnija i upitno blaga i kozmopoltska struja svijesti.

Ja se sjećam razočaranja dijela vjernika Evangeličke crkve u Zagrebu 1990. pri posjeti hamburškog biskupa 1990. koji se činio sasvim nezainteresiran za išta osim za prikrivenu ” let Croatia be one of Europe’s stars ” političku poruku koju će kasnije otpjevati Tomislav Ivčić kad zarati.

Činjenica je i da je Bozanić učinio ove godine najveći dosadašnji otklon od onog što domaćini drže neprihvatljivim ali još su Austrijanci srca kamenoga u ovoj stvari, zapravo i kamenijeg nego prije.

Nesposobnost distance nije do crkve, ona je do svih strana, ponovimo bitno- ništa iz povijesti se na području čtave bivše države ne obilježava nikad a da se uštipne malo strasti za sebe. Pa i dvije kolone u Vukovaru su bile više nego dokaz ovoga.